Hajduk je dobio slobodan vikend, pa umjesto jadranskog derbija igra zatvorene utakmice, a ja sam, shodno tome, od urednika dobio dozvolu vikend bez Hajduka provesti na Braču, uz strogu uputu – idi, ali nađi mi neku priču tamo, nemoj samo žderat vitalac i gledat zgodne Čehinje po plažama.
Zabavno mi je bilo čuti kako moj urednik, jer je previše godina proveo u Zagrebu zamišlja ljeta na otocima, mislim na ovo s Čehinjama, to je stereotip valjda iz ranih sedamdesetih, ali u svakom slučaju, od samog ukrcavanja na trajekt Tin Ujević vidio sam nešto zgodnih Dalmatinki, jednu Njemicu, dvije Zagrepčanke i tri Mađarice, zbog kojih mi je sinoć bilo baš žao što je Vitoria Guimaraes onako ispeglala mađarski Kamen Ingrad.
Zgodnih Čehinja ni na vidiku.
Brač lagano puca po šavovima, ali uživa u tome, jer sve je bolje od zimske otočne učmalosti. Već na trajektu sam htio početi zapisivati neke natuknice u laptop, ali slobodan stol u salonu je misaona imenica, pa sam se prihvatio notesa, u stojećem stavu uz bandu trajekta, dok sam gutao Snjeguljicu od osamnaest kuna, osamnaest ih kolpi udrilo, njima i Snjeguljici od zlata.
Tin Ujević je trajekt kojeg u trajektnoj luci vole, jer isprazni luku sa svoje tri platforme za automobile, ali ljudi koji redovno putuju na otoke, koje je pokojni Miro Kučić nazvao homo trajectusi, ga baš i ne mirišu, jer neudoban je u odnosu na vrlo humanu seriju trajekata izgrađenih na domaćim navozima, za potrebe dalmatinskih otoka i njihovih ljudi.
I bio je trajekt baš krcat, kao što je prije toga bila krcata splitska luka, a u Supetru nas je dočekao mravinjak ljudi, taksija, automobila, dostavnih vozila, kamiona i svega što se kreće, radi buku i isparava toplinu.
Supetarska tema godine je onaj spor između našeg Amerikanca i grada oko vlasništva, koja se lagano pretvara u scenarij za dobru tragikomediju iz maloga mista, jer trenutno se borba vodi oko prilaza groblju, koji vodi kroz hotelski kompleks, a kojeg vlasnik svojata – pa postoji realna opasnost da će nekad sutra ćaću ponit njih šest preko plaže, između šugamana i Čehinja u bikinijima.
Cilj mojeg putovanja je ipak na suprotnoj strani otoka, nešto manje od četrdeset kilometara istočno, preko Vidove Gore, a kako se ja po otoku ljeti krećem motorom, bilo je zanimljivo vidjeti stanje te žile kucavice otoka, koja spaja Supetar, Sumartin i Bol.
Naime, ta cesta, izgrađena u ono doba mraka, daje dobar uvid u način upravljanja otokom, koji je podijeljen na sedam općina i jedan grad. I bez obzira što Brač ima tri državne ceste u dužini od sedamdeset kilometara, pa je logično, za njihovo održavanje zadužena država, tj. njeno poduzeće, ipak se sve svodi na neko lobiranje u Zagrebu, pa onda naš čovik na terenu dobije da se baš popravi onaj komad kraj našega mista.
I doista je zanimljivo voziti se tom državnom cestom 113, jer vidljivi su na nekim mjestima slojevi asfalta još od originalne gradnje, preko onih zmijolikih fleka kojima cestari popunjavaju pukotine, a koje mi motoristi obožavamo, pa do sasvim novih slojeva tamne mase koji su toliko novi da još ni crte nisu stigli nacrtat.
Dokopao sam se svojeg odredišta tamo na istočnoj strani otoka i odmah po silasku s motora otišao ravno u more, jer poslijepodne je asfalt topio gume, i trebalo je isprati ostatke grada i putovanja sa sebe. Ogledao sam se oko sebe, ni ovdje nigdje zgodnih Čehinja, more čak i nije toliko toplo kao što bi čovjek očekivao, a možda i jest ali nakon onih pedesetak celzija između sunca i ceste – sve je osvježenje.
Navečer u mistu – šušur.
U parku piva klapa, uz bajkovito osvjetljenje, repertoar pomalo estradni, ali lijepo uređene dame i gospoda u bijelim košuljama oduševljeno tapšu, a ja se prirodom stvari i posla ipak odlučujem pogledati utakmicu lokalne ekipe na turniru u malon balunu koja je počela dok je klapa izlazila na bis.
I priznajem, htio sam vidjeti jednu nogometnu ikonu, ma legendu na djelu. Ali još dok sam iz obližnjeg kafića slušao onu klapu (koja mi, ako do sad niste shvatili uopće nije legla), saznao sam da neće igrati.
Naime, doslovno u isto vrijeme dok je Marko Livaja dizao Vukovarsku na noge, a momci koji su igrali protiv njega bili pažljivi kao da igraju protiv čovjeka od porculana, u džungli bračkog maloga baluna – sasvim druga slika.
Gospodin u kopačkama, jedan od zadnjih takvih koji su kročili hrvatskim i svjetskim terenima, jedna istinska nogometna ikona odlučio je nakon višegodišnjeg nagovaranja odigrati turnir za lokalnu momčad, i kažu da je sve bilo kao u bajci, da je publika bila na nogama nakon svakog poteza.
Nažalost, jedan suparnički igrač je odlučio se proslaviti na sasvim drugačiji način od našeg junaka iz Vukovarske, a gospodin ikonetina kojeg su svi došli gledati izašao je šepajući s terena.
I ne, neću imenovati ni momka koji je uklizao s leđa u tu ikonu (jer nije zaslužio da ga se spominje) a neću imenovati ni ikonu (jer je zaslužio da ga se ne spominje).
Nekoliko puta sam u razgovorima s kolegama spomenuo kako mi na Braču volimo puštati ljude na miru, većina njih me nije shvaćala, jer posao je posao, kako ga bar ne uslikaš ili ne pitaš nešto – srećom, moj urednik shvaća taj narativ.
Ljepota maloga mista je da u njemu može uživati svatko, pa i najveće svjetske zvijezde, a ja definitivno neću biti taj koji će pisati članke za lifestyle magazine i ekskluzive o životu zvijezda na Braču, neka gospodin uživa u normalnom životu, zaslužio je.
Danas ću otići do Bola, vidjeti kakvo je stanje u poluokupiranom biseru hrvatskog turizma, a da urednik bude zadovoljan, pronašao sam i jedan sasvim fini skandal o kojem ćemo pisati sljedećih dana kad prikupimo sve podatke i suočimo odgovorne s činjenicama.
A možda na Zlatnom Ratu nađem i zgodnu Čehinju.
