Rat u Ukrajini ušao je u ono fazu kad ga ostatak svijeta doživljava više onako na fenomenološkoj razini. TikTok generacije su zamorene nekakvim izvješćima iz te države, čak i političke strukture na Zapadu više gledaju kako da umanje štetu koja nastaje njihovim društvima. Iako se i dalje najveći rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata vodi 1.300 kilometara od Berlina, 800 kilometara od Varšave i niti 400 kilometara od Hrvatske.
Jedan od razloga umrtljivanja je i sve veća statičnost bojišnice, odnosno fronta. Sve više sukob počinje nalikovati na kasnu fazu Iračko-iranskog rata, kad su dvije države izmjenjivali projektile po gradovima, a na samom terenu nije bilo pomaka. Nakon prošloljetne dosta neuspješne ukrajinske ofenzive, inicijativu su preuzeli Rusi, ali ni oni ne rade pomake. Od tada su zauzeli manje od sto četvornih kilometara teritorija. To vam je kvadrat stranica deset puta deset kilometara, u kontekstu dvije površinom najveće države Europe zapravo beznačajan prostor, koliko god se krvi prolilo zbog njega.
Nakon prošlog ljeta Ukrajina je ušla u velike probleme, koji su bili zasnovani i na unutarnjim i na vanjskim čimbenicima. Na unutarnjem planu je došlo do vidljivog neslaganja politike i vrha vojske, i po pitanju djelovanja na terenu, kao i mobilizacije ljudstva. Veliki ratovi, a to ruska agresija na Ukrajinu jeste, crpe ljudske resurse, sve ranjene i poginule treba zamjeniti, a svako ozbiljnije ofenzivno djelovanje traži grupiranje velikog broja ljudstva. Zelensky kao politički vođa mora vagati, koliko mu je prihvatljivo da mobilizira ljudstva, i zbog samog otpora ljudi, ali i zbog nastojanja da država funkcionira. S druge strane, generali žele imati ljudstvo, i za napade i za obranu i za rezervu.
Vanjski su bili poprilično jasni, američka pomoć Ukrajini bila je glavno sredstvo razračunavanja Republikanaca i Demokrata u Kongresu, da se nije dogodila eskalacija na Bliskom istoku pitanje je bi li ta pat pozicija do danas bila razrješena. S druge strane je i Europa počela kaskati s pomoći. Dio država je promijenio vlast te su došle političke opcije koje su proruske. A i oni koji su ostali na istoj liniji došli su do grubog saznanja da nisu bili spremni za ikakav ozbiljan rat. Europi jednostavno nedostaje streljiva svih oblika, tako da su zalihe došle na kritičnu količinu. Dogodio se fenomen kao 1939. godine, kad Zapad jednostavno industrijski nije bio spreman za veliki rat, zalihe su bile slabe i čak ne skroz spreman Treći Reich ih je uspio iznenaditi do razine da je sudbina Europe vjerojatno ovisila o broju brodova koje je Britanija mogla prikupiti za izvlačenje ljudstva iz Dunkirka.
S druge strane Rusima isto nije lako, niti njihova proizvodnja ne pokriva potrebe za ratnom tehnikom i streljivom. No, oni s leđa imaju tri izvora koja ih za naftu i zlato dobro opskrbljuju, Iran, Kina i S. Koreja imaju ogromne zalihe, prije svega Koreja koja je uvijek spremna sa zalihama za odsudni rat s južnim susjedom. Nije stoga bilo čuditi se inicijativi Rusije, ono što Putina i njegove mora zabrinuti da unatoč svemu nisu uspjeli napraviti značajnije pomake na bojišnici.
Nakon što je Mike Johnson odlučio presjeći pat poziciju u Americi i s manjinom Republikanaca i Demokratima izglasati pomoć dolazi ipak do promjene na bojišnici. Prije svega napokon su stigle ATACMS taktičke balističke rakete koje ponovno osiguravaju Ukrajincima mogućnost da gađaju duboko unutar prostora pod ruskom kontrolom. Zalihe krstarećih raketa Storm Shadow bile su se lagano iscrpile, iznimno rijetko su korištene zadnjih mjeseci. S ATACMS je ponovno krenulo udaranje po vojnim instalacijima desetke kilometara unutar ruske kontrole i čak se da vidjeti koji je daljnji plan Ukrajine.
Primarne mete trenutačno su protuzračni sustavi na Krimu. Rusija je ionako dio zračne obrane maknula u Rusiju, gdje je bila potrebna zbog obrane od napada ukrajinskih dronova i raketa. Ostale sustave i radare Ukrajina je sad uzela na zub i dosta precizno ih uništava. Radi se o tolikoj skali napada da se može govoriti o SEAD operaciji (supression of enemy air defence), koja prethodi masovnim zračnim i raketnim napadima na neke lokacije. Sprema li se ukrajinska strana za konačni napda na Krimski most ili se radi o pripremi ofenzive na sam Krim, ostaje vidjeti. Ono što je sigurno je da će lovcima F-16 kad se kroz koji tjedan uvedu u ukrajinsku vojsku biti jednostavnije djelovati na jugu države.
Uglavnom, rat će se nastaviti. Unatoč sve većem broju ljudi sa Zapada koji bi htjeli da ga nema. Zasigurno još neko vrijeme neće turisti iz Ukrajine i Rusije na Mediteran dolaziti kao puki turisti. Njemačka neće na miru moći uvoziti plin i naftu s Istoka dok se za domaće prilike busa u prsa ekološkom energijom. A u Americi bi na vlast mogao doći čudak koji nema nekih problema da Putin radi dernek po Europi. Koliko god Europljanima rat u Ukrajini postao naporan, on je i dalje najveća prijetnja europskom miru u posljednjih osamdeset godina.
