„Da smo normalna država….“, fraza je kojom počinje većina komentara onih koji odgovaraju na novinarska pitanja o majmunarijama koje nam svakodnevno priređuju političari. Koji krše zakone, koji su korumpirani, koji nas svađaju da bi nas kasnije mirili, i koji dobro žive ne brinući o onima koji gladuju. I nikome to nije čudno.
A pitanje je zapravo što je to država i što je to što mi od nje očekujemo?
Država nisu institucije predsjednika, premijera ili policija i carina. Država nisu njene granice, njena zastava ni njena nogometna reprezentacija. To su samo simboli i predstavnici države, a definicija kaže sljedeće: država je organizirana društvena zajednica ujedinjena pod zajedničkim političkim sustavom.
Drugim riječima, parafrazirajući onog francuskog kralja; država, to smo mi. Pa se pitam; jesmo li mi normalni? Mi, kao oni koji činimo državu, trebali bi toj zajednici koja se zove država nešto dati, očekujući da nam ona zauzvrat nešto osigura. Mislim da je Jurica Pavičić svojedobno (ako griješim, isprika i njemu i onome tko je to napisao) usporedio organiziranu državu s bankomatom.
Mi, kao građani plaćamo poreze. Zauzvrat, država nam osigurava policiju, školstvo, sudove, vojsku, prometnu infrastrukturu, zdravstveni sustav, socijalu. E sad, zamislite da na banci imate deset tisuća kuna, a na bankomatu ne možete podignut više od petsto, jer su direktori banke potrošili vaš novac na ljubavnicu?
Jer tako otprilike Lijepa Naša funkcionira. Plaćamo skoro najveće poreze po glavi stanovnika u Evropi, a zauzvrat imamo loš i prezadužen zdravstveni sustav, loš pravosudni sustav, o besplatnom školstvu odavno nema ni govora, mirovinski je pred raspadom, prometna infrastruktura je katastrofalna, a one koji predstavljaju jedinu nam i najdražu organiziranu društvenu zajednicu što se zove Hrvatska bi najradije sakrili negdje, da nas ne sramote po svijetu.
Dakle, jesmo li mi normalni što se mirimo s time? Jesmo li normalni što im dopuštamo da naš novac troše na ljubavnice ili što već, a kad im ga ponestane, pošalju nam nalog za uplatu kako bismo ubuduće za dobiti svojih ne više ni petsto, nego recimo tristo kuna morali na banci imati recimo petnaest tisuća?
Jesmo li normalni što trpimo da nam oni pričaju o pljačkašima banke dok mi vidimo da je pljačka banke više nego očito bila inside job, i da su je opljačkali baš oni, direktori banke, koje smo, k tome, mi sami izabrali za direktore?
Jesmo li mi normalni što im ne uletimo u banku i ne razbucamo stolove i ne uzmemo im Mercedese koje su pokupovali svojim ljubavnicama?
Da skratim. Nismo normalni.
