Jedna od najvećih mračnih rabota moderne Hrvatske je uvođenje primitivnog kapitalizma i demonizacija i eutanazija svake ideje o socijalizmu i radničkom pokretu kojeg se odmah sprema u okvire jugoslavenstva ili u onu priču iz holivudskih filmova u kojima je socijalizam ravan robovlasništvu.
I danas, na prvi maja, kako se to u Dalmaciji uvijek zvalo – nema krijesova, nema pobune, nema čak ni teških riječi, samo odsjaj nekadašnjih prvomajskih zbivanja u smislu derneka uz fažol i veselje.
Reklo bi se – zasluženo, pa radnici su zaradili svoja prava, žene izborile ravnopravnost, za to smo se borili, zar ne?
Nije uopće situacija takva da polovica radnika i seljaka živi na granici siromaštva. Ravnopravnost je na razini, ne može se u socijalno osjetljivom hrvatskom kapitalizmu dogoditi da direktor zarađuje koliko trideset radnika.
A ako se i nekim čudom dogodi, i sami radnici će nam objasniti da je to normalno, čak i poželjno, jer ono kad je bilo drugačije nije valjalo, sjećaju se oni, iako su rođeni koncem osamdesetih.
Imamo sindikate, taj lažni radnički pokret sazdan uglavnom od neradnika i uhljeba, ljudi debelog obraza plaćenih prvenstveno da budu u funkciji kapa u konc logorima i umiruju mase. Iako plaću odavno ne zaslužuju jer mase su dugotrajnom indoktrinacijom eutanazirane i upitna je ta potreba za sindikatima.
I čemu uopće ovaj jutarnji prvomajski rant upitat ćete se?
Pa čisto da se sjetimo vremena kad su naši stari imali neke ideale, kakve – takve, pa se za njih borili i sanjali bolji svijet u kojemu neće biti gazda, neće biti privilegiranih, svijet u kojem neće biti važno jeste li batelant, direktor, zastupnik u parlamentu ili čoban, pred zakonom i licem svijeta bi svi bili jednaki.
Otprilike ovo što imamo danas, shvatili ste.
Sritan vam Prvi maj, drage kćeri i još draži sinovi ponosnog roda puntarskog, sritno vam, potomci Matije Ivanića, a bogami i Gupca!
