Svi u gradu jedva su čekali dolazak ozbiljnih stranih ekipa i još više – kraj ljeta i nadmetanja za ligu i kup. A dočekali su novi šok. Nakon Janjčića, nakon Lovra, otišao je u 26.godini života i drugi brat Tagliaferro – Frane, i to kratko nakon što se oprostio od bijelog dresa. U Senju je služio kao žandarmerijski poručnik. Sjajno krilo i spojka, junak one pobjede nad Hajdukovim učiteljima – Slavijom, još pred samo koju godinu bio je jedan od igrača Hajduka toliko dobrih da su ga razne nesplitske novine zazivale u sastav reprezentacije. Mladi splitski pjesnik i gimnazijski profesor Ante Cettineo oprostio se od njega pjesmom objavljenom u Novom Dobu:
Vremena za refleksiju i zdvajanje nije bilo. Za Hajdukove uspjehe na turneji se pročulo pa su Splićani dogovorili uskršnji program s Lazijom koji su Rimljani naknadno ipak otkazali. Idući vikend stigla je Verona. Dogovor je bio da umjesto uobičajenog odigravanja dvije utakmice s Hajdukom gosti odigraju jednu sa Splitom i jednu s Hajdukom. Hellas Verona je došla u najjačem sastavu. Bila je to ozbiljna ekipa, 4. u grupi B sjeverne divizije prve talijanske lige, odmah iza velikana tog vremena Bologne, Torina i Pro Vercellija. Igrali su, kako se to tada zvalo – kick and rush sistemom, dakle, brzim tempom i uz mnogo dugih lopti na što se u Splitu gledalo pomalo potcjenjivački. Interes je bio ogroman, svi su željeli vidjeti ovaj novi Hajduk i svi redom su bili uvjereni u visoku pobjedu. Atmosferu je dodatno podgrijavala netrpeljivost spram Talijana, a posebice nakon zbivanja tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata, tako da je utakmica vrlo brzo poprimila karakter zbivanja koje je izlazilo izvan okvira samog sporta. Samopouzdanje je još naraslo nakon što su gosti sa Splitom tek remizirali i na konto tog susreta u utakmicu s Bijelima ušli i manje svježi i umorniji od Bijelih. Uvjerljiva Hajdukova pobjeda, zar ne?
0:4. Katastrofa.
Iako je rezultat prelomljen tek u zadnjih 15 minuta na blatnoj kaljuži od terena usljed proloma oblaka, Novo doba piše o najcrnjem danu u povijesti kluba, nikad jadnijoj igri, jadno i žalosno, slabija momčad gazi Hajduka, bekovi slabi, a navala ispod svake kritike.
Bijes svih splitskih „sportaša“ – kako je Novo doba tituliralo gledatelje i navijače tog vremena, srušio se na splitsku momčad. Stradala je i legendarna baraka – Veljko Poduje sjeća se kako je u njoj tražio zaštitu pod jednom od klupa iza utakmice, bilo je baš vatreno. Iako je padala jaka kiša, navijači su si dali oduška. Već ranije je Šime Poduje, još za turneje, pisao o problemima ekipe kad pomisli da je pobjeda sigurna, a nije da se nije moglo naslutiti da nešto nije u redu još prošlog vikenda. Tada je Hajduk, da nadoknadi otkazane utakmice s Lazijom, odigrao dvoboje sa Splitom i Borcem. Splita, kojem je prošlog mjeseca uvalio 16 komada u dvije utakmice, dobio je teško, 3:1 iz tri penala. Splitovci su se jako bunili na suđenje iako je Novo doba pisalo da su sva tri kaznena udarca opravdano dosuđena. Svejedno, neugodan osjećaj je ostao, nije ga mogla odagnati ni golijada u mreži Borca dan kasnije – 9:0. Koliko je u pitanju bila bahatost, koliko činjenica da je Hajduk igrao bez tri prva beka – Dujmovića, Rodina i Šuste, te bez svog kapetana i desnog halfa Kesića, koliko neiskustvo i mladost, a koliko ih je morio još uvijek sasvim friški prerani odlazak njihova druga Frana, nećemo doznati nikad.
Idućeg mjeseca u Split je dolazio VFR Mannheim, koji će predstojeće sezone postati prvakom južne Njemačke i sudionikom doigravanja za državnog prvaka. Odigrali su sjajno i tijesno izgubili od prvaka Austrije – Wiener Amateur-SV koji će kasnije promijeniti ime u Austrija Beč, te dobro nam znane praške Sparte, a razbili tada jako popularni i iznimno kvalitetni klub čeških Njemaca Teplitzer 5:0. Ekipa su bili fizički vrlo moćna, tehničko-taktički na zavidnoj razini, mnogo iskusniji od Bijelih po broju međunarodnih utakmica. Predvodili su ih reprezentativci Njemačke half Alfred Au i mladić koji će postati živa legenda njemačkog nogometa – napadač Sepp Herberger.
U subotu Hajduk je, oslabljen neigranjem Rodina, poražen 1:2 u izjednačenoj utakmici koju nisu odigrali dobro. Obrana je igrala loše, navala bez povjerenja u obranu i samopouzdanja. Gazzari koji je s gola istisnuo Brajevića nije najbolje reagirao kod golova, dok u half liniji ni Borovčić Kurir ni Kesić još nisu u pravoj formi. Glavnina kritika ide središnji navalni trio Benčić – Bonačić I – Bonačić II. Igraju tromo, neodlučno i nesigurno i stalno gube lopte. Mirko Bonačić je daleko od najboljih izdanja, a bratu mu Tonču se zamjera preveliko soliranje, zadržavanje lopte – nešto što će ga pratiti čitavu karijeru, ali i prečesto spuštanje daleko od zadane mu pozicije u navali.
U nedjelju je Kaliterna napravio dvije promjene koje su rezultirale posve drugačijom ekipom na terenu. U sastav je na desnoga beka umjesto mladog Bavčevića ušlo prvo, originalno hajdučko srce Janko Rodin ravno iz Pariza s Olimpijskih igara, a u navali su uloge zamijenili Bonačić I i Benčić koji je tako postao zadužen za organizaciju igre navale čime je napad postao mnogo pokretljiviji. Novo doba piše kako je Rodinov povratak donio ekipi neophodni elan i vjeru, te je splitska publika konačno vidjela taj novi, pravi Hajduk što je rezultiralo uvjerljivom 4:0 pobjedom, iako igra i dalje nije bila dobra koliko može biti. Također navode umor igrača Hajduka i shodno tome loše „pokrivanje“ protivnika u obje utakmice – Lukini treninzi uzimali su danak. „Druckeri“ – navijači, iako zadovoljni visokom pobjedom svoga kluba, negoduju zbog visokih cijena ulaznica. Velik broj ih je došao do placa i ostao ispred izvijajući vratove i tražeći nekakav procijep za dobar pogled na teren.
Dalje od samog terena, čitava prva polovica 1924.prolazi u podjelama i trvenjima, kako piše Šime Poduje:
Prije ljetnih vrućina, Hajduk je još s osam komada u dvije utakmice ispratio na put kući Jedinstvo, tada treći najbolji beogradski klub i započeo čekanje da se dugo vrelo ljeto približi kraju. Iako je ovo bila zadnja godina prije nego je savez proglasio ljetne ferije – period između 15. srpnja i 15. kolovoza kao onaj tijekom kojeg se zbog vrućina nogomet ne smije igrati, Hajduk, neuobičajeno, ljeto nije iskoristio za prijateljske utakmice kao svake godine dotada, izuzememo li dvanaest komada u dva susreta reprezentaciji engleske eskadre početkom kolovoza. Dogovoreni zadnji test za vikend prije početka utakmica za trofeje, Concordia je otkazala dva dana prije prve od dvije planirane utakmice. Razlog – nisu mogli osigurati dopust za svoje igrače kako bi doputovali u Split.
No zato je održana izvanredna skupština kluba na kojoj je izabran novi – stari predsjednik – Trogiranin Vjekoslav Fulgosi, jedan od najuvaženijih financijskih stručnjaka u zemlji. Vratio se, voljom samih igrača koji su u to vrijeme imali pravo glasa na skupštinama i nerijetko i sami znali biti dijelom uprave, po drugi mandat, baš kao što će se i, sada već – doktor, Grgin, vratiti na predsjedničko mjesto koju godinu kasnije.
I tako je, nakon uspješne zagrebačke i afričke turneje, pobjede nad Olympiqueom u Marseilleu, dominacije u podsaveznom natjecanju, pravovremenog otrežnjenja protiv Verone, te odličnih igara s VFR Mannheimom i Jedinstvom, stigao onaj dio 1924. koji su svi čekali – borbe za dvije titule, od kojih prvi put za kup. Dana 24. kolovoza počelo je Hajdukovih 50 dana za povijest tijekom kojih će Bijeli odigrati za tadašnje prilike nevjerojatnih 8 utakmica, a posebno kad se uzme da ih je 7 bilo natjecateljskih, a osma protiv jedne od najboljih ekipa svijeta. Govorimo o vremenu u kojemu jedno prosječno gostovanje obično podrazumijeva dvodnevno putovanje u jednom pravcu, a Hajduk će nakon prve tri utakmice na svom igralištu pet puta zaredom gostovati.
