Malo vojnika ima spomenika kao kaplar poljske vojske Wojtek, zasigurno najveći službujući vojnik Drugog svjetskog rata. Jer, završio ga je skoro s pola tone težine i blizu dva metra kad je na stražnjim nogama.
Wojtek je medvjed, sivi sirijski po vrsti, ali koliko god možda bilo čudno, Wojtek je i službeno bio registrirani vojnik vojske Slobodne Poljske, veteran krvave bitke kod Monte Cassina, koji je s 22. logističkim topničkim odredom prošao sve bojišnice na kojima su Poljaci bili u Drugom svjetskom ratu. Njegov doprinos kod Monte Cassina bio je toliki da su ga iz običnog vojnika unaprijedili u kaplara.
No, sve je počelo prije osamdeset godina, 1942., kad je 18-godišnja Inka Bonkiewicz u blizini Teherana, gdje se nakon odlaska iz Sovjetskog Saveza skupljala vojska Slobodne Poljske, ugledala dječaka s mladuncom medvjeda, kojem su lovci ubili mamu. To kako su Poljaci završili u Teheranu je jedna druga priča koja se sastoji od kvarnosti Moskve i apetitima Josifa Visarionoviča, ali pustimo to za neki drugi put. Uglavnom, Inka je nagovorila jednog poručnika da otkupi medu od dječaka.
Tri mjeseca je medo u izbjegličkom kampu živio pod nadzorom djevojke, a kad je postao prevelik, dodjeljen je 22. odredu. I tu počinje ratnička priča Wojteka, kako su ga vojnici odmah nazvali. Nakon što je zbog problema s grlom mora jedno vrijeme biti hranjen samo mlijekom, koje su mu davali, a iz čega drugog, boce votke, Wojtek je postao manje probirljiv. Jeo je uglavnom voće, marmeladu i med, ali je imitirajući svoje prike iz 22. odreda stekao dva poroka. Volio je popiti pivu više od ičega, čak ih je krao od vojnika, a u slobodno vrijeme je znao zapaliti ili čak samo sažvakati cigaretu. U bordele nije išao, tako da je ipak sitnije poročan od hrvatskih političara bio. Volio se i pohrvati s vojnicima, a kad bi nastupilo hladno vrijeme, spavao je u šatoru skupa s njima.
Wojtek je postao neslužbeni maskota i 22. odreda i svih drugih poljskih jedinica u blizini, a uskoro je krenuo na njihov put po Bliskom istoku. Poljaci su, skupa s Wojtekom, prošli Siriju, Palestinu i Egipat, odakle su se trebali prebaciti u Italiju. Tu nastaje problem, jer Britanci, koji obavljaju transport, ne dopuštaju ikakvim maskotama ili sličnim stvarima pristup brodovima. Pravila su pravila, pa Wojteka novače, postaje redovni vojnik, i kao takav odlazi u Italiju.
Svoju najherojskiju rolu odrađuje kod Monte Cassina, gdje s kolegama iz postrojbe nosi topničke granate na povišene položaje. Sanduke od 50 kg, za koje su trebala najmanje dva vojnika, sam je iznosio na vrhove brda. Iako je postojala skepsa prema ovoj poljskoj priči, postojao je fake news i prije intereneta, na kraju je nađeno svjedočenje jednog britanskog vojnika, neovisno od svih poljskih priča, koji je opisivao svoj šok kad je u bitki kod Monte Cassina vidio medvjeda koji nosi sanduke s granatama.
Dakle, Wojtek je nakon toga promoviran u kaplara, amblem postrojbe je postao medo koji nosi granatu, a njemu je ipak najdraže i dalje bilo popiti pivu. S tim porokom dočekao je i kraj rata i poraz nacističke Njemačke, čemu je i on dao obol. Iz vojske je časno otpušten u studenom 1947. godine te se preselio u zološki vrt u Edinburghu. Tamo je živio do smrti 1963. godine, a česti gosti su mu bili bivši vojnici koji su pamtili medu iz bitke za Monte Cassino. Na njegovo oduševljenje, znali su mu baciti cigarete u nastambu.
Wojtek danas ima ulicu u Poznanu, vodi do novog zološkog vrta, a i junak je u najmanje dvije pjesme. Plaketa o njemu je i u Imperijalnom ratnom muzeju u Londonu. Junak je najmanje jedne knjige i jednog crtanog filma. A kipovi su mu u Krakowu, Poznanu, Edinburghu, Dunsu, Londonu, Grimsbyju i Cassinu u Italiji, gdje će tako zauvijek ostati spomen na junaka obližnje bitke, koji je volio pivu i porazio naciste.
