Hajduk je dobio slobodan vikend, a kako stvari stoje, bit će ih još u narednim tjednima, što će opet utjecati na regularnost natjecanja, ali to je već tema o kojoj mi se ne da pisati, HNS je svijet za sebe i tu se ništa neće promijeniti dok se taj savez temeljito ne očisti, ili kako bi neki od nas ultimativno željeli – ne provede potpuna lustracija.
Kad nema utakmica, a u kubu su poslovično zatvoreni i ne cure informacije, uvijek bude zanimljivo, barem medijski. Pa smo tako “doznali“ kako Hajduk šalje milijunske ponude za neke igrače, neki su već sasvim blizu Poljuda i sve u tom stilu.
Onda ide drugi ciklus, jave mediji kako se i Hajduk oglasio oko dovođenja tog i tog igrača, iako je Hajduk samo na novinarski upit odgovorio s – nemamo komentara.
Smišljaju se i najluđe priče, jer bitno je puknuti Hajduka u naslov, kliknut će ljudi, kada netko potpiše za sasvim deseti klub bitno je napomenuti da je za njega prije sedam godina navodno bio zainteresiran i Hajduk.
I ljudi kliknu, što će, vide da ima veze s Hajdukom, a onda ih zanima.
A sve to skupa najčešće ima veze s Hajdukom koliko ova kolumna s rastom paprati u Sibiru.
Evo, ja sam novinar koji pojma nema tko dolazi u Hajduk. Čuo sam svašta i mogao bih napisati otprilike tri ili četiri članka dnevno o glasinama koje dođu do mene, i bili bi sigurno i puno klikaniji od ovakvih uradaka ponedjeljkom, koje uglavnom pišem da bih se obračunao s kolegom Mamićem, ali smatram da ipak treba postojati neki standard.
Prije nekoliko tjedana, kada su izašle cijene pretplata za ovu sezonu, pa se i oko toga digla sasvim fina halabuka koja je prijetila prerasti u novi mali potres na Poljudu sam napisao članak o tome.
Po svemu sudeći, odluka o povećanju cijena je bila opravdana, jer već smo blizu rekordu, iako i dalje stoji činjenica da je sve skupa moglo biti ljepše i kvalitetnije najavljeno.
U međuvremenu, odigrano je to krnje drugo kolo HNL-a, bez velikih iznenađenja, dogodilo se prvo i poprilično očekivano posrtanje kluba koji je igrao Europsku utakmicu, daleko u Aziji, a dogodilo se opet i nekoliko sudačkih nelogičnih odluka.
I nemam namjeru o tome uopće raspravljati, hrvatsko suđenje je i dalje u rukama ljudi koji su tu uglavnom bili i dok su im šefovi primali mito, pa sve što imam reći (i) na tu temu je – lustracija.
Nova sezona je najavljivana bombastično, novi ugovor oko medijskih prava je najavljivan kao veliki napredak, a za sad imamo poprilično amaterski odrađene prijenose, loše grafike, i nikakav napredak nismo vidjeli, dapače, skoro pa bih zavapio – vratite nam Blažička, samo kad bih bio siguran da je stvarno otišao.
Za kraj, odgovor Piksiju Mamiću ide istim onim Tinom Ujevićem kojim je uzaludno pokušao proglasiti me pesimistom i usput ukrao Lobsteru autorsko pravo na nadimak “Žalosna Sova”. Ako ste propustili, pročitajte njegov novi napadaj optimizma:
Da su ljudi žedni, u tom ni po muke,
ali sad je bunar iscrpen i žedan.
I dok vjerni dižu k vrelom nebu ruke,
voda bi za usta bila napoj medan.
Uzalud je tući grudu gvožđem kuke,
i rabdomant gubi cijeli pothvat vrijedan.
Od žeđi već često neko pomahnita,
bijele ruke lomi u bunilu, grču,
Žedna usna svoju mjeru vode pita,
sva je nada mjesta u glinenom vrču.
A nema ni mala čaša galalita
ni staklen tanjurić gdje krletke srču.
Razumijem ja potrebu za optimizmom, kad je čovjek žedan, kako je to lijepo opisao grandiozni Tin – često pomahnita. A u suši pravednosti koja vlada hrvatskim nogometnim Mordorom, naša ispravna mala kap jednostavno – nema šanse.
Osim ako se ne pretvori u slap, ali to je već teritorij Dobriše Cesarića.
