Naravno, čim sam ja jučer napisao kako sam se zakačio i kako jedva čekam otići na treći dan Pričigina, istog popodneva proradio je Murphy sa svojim zakonitostima i ostao sam bez mogućnosti za nekoliko sati sjedenja na hladnom i neudobnom betonu dok slušam neke tipove kako pričaju priče.
I baš mi je bilo žao, ali kako kaže stara dobra poslovica, kad ti život da limune, ti otvori pivo. Pa smo se rasporedili ispred televizije, upalili livestream, poslagali grickalice i pića ispred sebe, zanemarili sva nutricionistička upozorenja i odlučili to odgledati na taj način, jer baš su nas zanimale teme – em moje otočko porijeklo, em ovi piarovci koje prirodom posla prezirem i volim u isto vrijeme.
Dok sam trpao čips s okusom paprike u usta, Renato Baretić, koji je vodio prvi dio programa nas je informirao kako je istraživanje pokazalo da su po indeksu sreće žitelji hrvatskih otoka među najsretnijim ljudima na svijetu.
Lokalpatriotski me je malo štrecnulo kad sam vidio da su Bračani, iako u međunarodnim okvirima i dalje u samom vrhu – zapravo debelo ispod prosjeka hrvatskih otoka. Odlučio sam zaključiti da je to zato jer su Bračani škrti u svemu, pa i u davanju ocjena.
Baretićevi gosti; Žan Jakopač, Nataša Bokor, Ana Dokmanović, Diana Magdić i Igor Tomljenović – na temu “Sa Zagrebačke gore nikad ne vidi se more“ – priče namjernih Trećićana su se pokazali kao dobro asimilirani otočani pa pomalo bili škrti s riječima, ali nimalo škrti na emocijama.
Bilo je vrlo zanimljivo kako su preseljenjem na otok, iako gotovo svi s kontinenta, a većinom baš iz metropole – preuzeli prave otočke narative, a listom ih sve najviše nerviraju – turisti iz metropole koji imaju navadu objašnjavati lokalcima kako bi trebali urediti svoj život.
U drugom dijelu programa, kad smo već prešli na slatkiše u vidu napolitanki, na ekranu nam se ukazao Jasen Boko, a uz njega praktično hrvatska A reprezentacija stručnjaka za odnose s javnošću: Ankica Mamić, Jerko Trogrlić, Željko Erceg, Krešimir Macan i Gordan Turković.
Tema je bila “Kako prodati bijele bubrege“, i moram priznati da sam očekivao više od njih, ali s izuzetkom Jerka Trogrlića i donekle Gordana Turkovića, uglavnom nisu uspjeli izaći iz svoje uloge, pa smo ostali zakinuti za prave pikanterije a čuli malo previše promocije sebe, ali valjda je to i bilo očekivano.
A možda sam ja samo već bio pojeo previše šećera.
Uglavnom, dojam trećeg dana mi nije bio ni blizu prva dva, ali vrlo brzo sam shvatio zašto – naime, gledati Pričigin samo kroz priče koje gosti pričaju je otprilike kao probati savršeno spremljen obrok začepljenog nosa i pokrivenih očiju.
Da, okus hrane je najvažniji, ali bez mirisa i izgleda, doživljaj nije potpun. I shvatio sam zašto mi je dojam takav – za potpuni dojam nedostajala je publika.
Neizostavni dio doživljaja Pričigina, vjerojatno ukupno gledajući i najvažniji dio festivala – ta publika koja reagira na pravim mjestima, koja daje podršku svima, a posebno onima koji se ponegdje i pogube je ono što Pričiginu daje završni touch, bez kojeg i najbolja priča gubi miris i puno od okusa.
Večeras je na rasporedu zadnja večer u amfiteatru Doma mladih omladine; od 19 sati je na rasporedu program pod naslovom “Zemljo, otvori se“ – priče o blamaži, a pričati će splitske spisateljice i spisatelji Marijo Glavaš, Aleksandra Kardum, Siniša Kekez, Miro Morović i Boris Škifić pod vodstvom Edija Matića.
U 20.30 će amfiteatar vjerojatno biti pretijesan, jer na rasporedu je autorska večer Rade Šerbedžije, kojeg će ugostiti Ivica Ivanišević pod naslovom “Radujte se narodi“.
Festival završava sutra, prvo će u 10 sati u GK Marko Marulić biti održan PriČAgin, tj. Dječji Pričigin, a u podne ide Hommage Miljenku Smoji “Moglo je i svršit gore“ kada će u Kavani Lvksor Herci Ganza ugostiti Ivicu Ivaniševića, Borisa Dežulovića, Sinišu Reljića i Željka Rogošića.
