Kad pomogneš jednom biću, pomogao si svijetu. Bila je to jedna od parola s kojom je Mohammad Alaa Aljaleel krenuo 2012. godine paziti na napuštene mačke u Aleppu, sirijskom gradu tada pod kontrolom opozicije. Nekoliko stotina mačaka je othranjivao kod sebe, ali je onda kod posljednje opsade Aleppa morao napustiti jednim od zadnjih konvoja svoj grad. Uspio je, kaže legenda, izvući i 20-tak mačaka, ostale su nažalost uglavnom stradale od bombardiranja i bojnih otrova koje su koristili Rusi i asadovci.
No, Aljaleelu nije duh bio slomljen, iako je mogao pridružiti se ostatku obitelji u Turskoj, odlučio je u pokrajini Aleppa, još pod kontrolom opozicije, napraviti novo utočište za mačke. I tako je nastalo Ernestovo mačje utočište, svojevrsni mačji raj, točka nekog mira u svom tom ludilu Bliskog istoka. Kad pogledate te fotografije i shvatite da se to događa tek desetke kilometara od potpunog ratnog ludila, djeluje kao neka pomaknuta dimenzija. “Toto, we are not in Kansas any more“.
Tkogod voli životinje, a pogotovo mačke, ne može ostati imun na ovakve scene, pravi mačji raj. Kako je netko napisao, stotine mačaka (kaže statistika kako ih je trenutno preko 1.500) žive zajedno bez problema, mogli bi ljudi od njih naučiti dosta toga. I da obuzdamo one koji će ciničnom hrvatskom rekontrom kazati “ali ljudi..“, Aljaleel je bio prije rata električar koji se u ratu uhvatio vožnje kola hitne pomoći i spašavanja ljudi. U posljednjem izvlačenju iz ovog izmučenog grada uz dvadesetak mačaka je, kaže legenda, izvukao i kombi pun ljudi. Dobar čovjek je dobar čovjek, a jel netko takav često baš možeš po odnosu prema životinjama shvatiti.
Svoju dobrotu Alaa i njegovi kolege volonteri, “mačji ljudi iz Aleppa” kako ih zovu, morali su nažalost dodatno pokazati i u veljači, kad je jak potres pogodio Tursku i Siriju. Ernestovo utočište je izdržalo, ali je u okolici bilo hrpa porušenih sela i gradova, kao i napuštenih i ozlijeđenih mačaka, ali i ostalih životinja. Alaa i ekipa najprije su otišli dati krv, tako potrebnu u takvim situacijama, a potom se uputili u ruševine. Pomoćii u izvlačenju ljudi, kao i spašavanju jadnih životinja, koje su bile i ranjene, ali i prestrašene od potresa. Tako se naglo povećalo stanovništvo Utočišta, a svakako je jedna od najljepših priča ona o jadnom magarcu za kojeg im je javljeno da je na samrti od gladi. Uspjeli su tovara spasiti i nakon kratko vremena se oporavio.
Danas utočište ima nekoliko svojih odvojenih jedinica, zbog svih životinjskih specifičnosti. Sam mačji dio je podijeljen na tri prostora, jedan izolacijski za bolesne mačke, jedan za mačke s mačićima i treći opći, gdje je fešta s velikim brojem mačaka. Uz to, postoji dio i gdje se čuvaju druge životinje, prije svega tovari i psi. Onda je tu veterinarska klinika, ali na kraju i dio za dječju školu. Naime, shvatili su da bi ovakav mačji raj mogao biti točka normalnosti djeci u toj razapetoj državi, pa su pokrenuli program druženja djece sa životinjama. Gdje bar na neko vrijeme mališani uz pomoć krznenih prijatelja uspiju zaboraviti da su u državi gdje stotine tisuća ginu i umiru i gdje je kemijsko oružje nešto najnormalnije.
Zbog svega toga donacije su im uvijek dobro došle, može im se uplatiti preko PayPala, upisan je na njihovoj službenoj stranici. Sad, koliko se da išćčitati, imaju problema s anesteticima, pa je manje mački sterilizirano, to traži više anestetika, potencijalni problem razmnožavanja riješili su kastracijama muškića. Anestetici su generalni problem, u državi koja ratuje, pa koju pogodi jaki potres, jednostavno nedostaje tih medicinskih preparata.
I za kraj, odakle kvragu ime utočišta, kao da je negdje u Južnoj Americi, a ne na Bliskom istoku? E, pa, Ernesto je bio omiljeni mačak samog Aljaleela, a mačak je pak dobio ime po drugom pripadniku te rase, Ernestu iz Italije. Koji je bio mačak Alessandre Abidin, talijanske humanitarke koja je pomogla pokrenuti utočište, nakon što je srela Aljaleela.
Za kraj, evo malo fotografija koje će razveseliti mačkoljupce. Fotografije su iz Utočišta i objavljujemo ih s njihovim dopuštenjem. Na njihovom Twitteru i Facebooku ima i više, gotovo svakodnevno izvještavaju o životu kod Ernesta. I usput, kakvo je stanje u Siriji, upravo se na tom Twitteru saznaje da su i jučer spasili mačića i psića koji su ostali bez ljudi nakon potresa…
