Jučer su se na proslavi kupnje borbenih aviona pored Zagreba o istom poslu i na istom mjestu našli Kizo i Plenki. Između njih sjeo je Njonjo, za svaki slučaj, iako nema za tim potrebe, nisu oni ratoborni osim na onoj verbalnoj “dršte me, ubit ću ga” razini, dokazano je već.
Uglavnom, kad su novinari pitali Plenkija je li se pozdravio s Kizom, njegov odgovor bio je epohalan:
“Ne znam.”
Ovo je čak razina iznad modrićevskog ne sjećam se, i pokazuje dokle je stigao otklon naših visokih dužnosnika prema svakom smislu i stvarnosti.
Ipak je sve to skupa odavno zapravo prestalo biti smiješno, jer već je svakome jasno da je riječ o običnom igrokazu kojim ta dvojica ispunjavaju osobne ambicije i dohvaćaju političke pozicije potrebne za ostvarenje svojeg smisla.
To što istodobno obojica (ponavljamo – obojica) plešu po rubu ustavnosti, a najčešće padaju u provaliju kršenja istog, to što je država polufunkcionalna zbog njihove nesposobnosti i samoživlja, to nikoga izgleda ne zanima.
A posebno ne zanima hrvatske birače, koji u ogromnoj većini biraju njih i njihove partije, te dvije sestrice – nasljednice one originalne Partije iz onih mračnih vremena kojih se njih dvojica tako unisono groze, sve u sebi pateći za bezbrižnom mladošću.
