Bit će tome sad i šest mjeseci kako me Tanja usred Mediteranskog festivala knjige na Gripama pozvala u stranu i rekla mi da želi da nastupim na Pričiginu u programu kojeg ona moderira na temu Hajduka. Trema me počela napadat iste sekunde, bez obzira na polustoljetno iskustvo življenja u kojem više od polovine vremena imam nekakve javne nastupe.
Jer – Pričigin, jebate. Pa još o Hajduku, o kojem ne smiješ reći nešto škakljivo ni doma pred ogledalom da te ovaj preko puta nešto krivo ne shvati i ne pošalje u neku stvar, a kamoli u javnosti.
Nije puno pomoglo ni kad su me pozvali i da pomažem u organizacijskom dijelu, Maja i Patricija su tražile nekog da piše službeno o Pričiginu, pa potpuno krivo procijenile da sam ja taj koji bi to trebao preuzeti.
Nekoliko mjeseci priprema, raznih dogovora, grupa onih s kojima sam uvaljen u istu priču je bila impozantna – Đorde, Mate, Sonja, Megi i Ljubo, ali ta ekipa je sve odradila na vrijeme, ispoštovala sve rokove, dok meni Pričigin počinje sutra bez da imam uopće i ideju o čemu ću pričati.
Od tih prethodnih petnaest ili šesnaest Pričigina, baš svakog sam pogledao ponešto i uvijek sam se divio tim tipovima koji uspijevaju biti zabavni, zanimljivi, dirljivi i pametni u desetak minuta, i jasno mi je bilo da su se i pripremali i imali neke živote vrijedne pričanja, a sad se to isto očekuje od mene. A meni moj život takav da većina onog zanimljivog zapravo i nije za javno pripovijedanje, majkumu.
Jer stvari koje se dogode na gostovanju ostaju na gostovanju.
S druge strane, na Pričiginu čovjek ne smije pričati već objavljene priče, a nakon 27 godina pisanja i pričanja o Hajduku po raznim medijima, teško je pronaći nešto neispričano.
I počeo je Pričigin, prvog dana umirem od smijeha, sve prateći događanja sa strane bine, uz genijalnu Maju koja je službena fotografkinja, a pored nje ja, službeni novinar s laptopom na koljenima dok sjedim na nekoj rasklimanoj stolici koja škripi pod mojih kvintal i kvarat. Gledam Dina s par metara udaljenosti, priča i on o Hajduku, ali meni ne dolazi ništa.
Drugi dan, opet se spominje Hajduk, trećeg dana Danijela rasturi zajebanim emocijama cijeli amfiteatar, Bukle je lajtmotiv cijele večeri, a ja i dalje kao zec pred reflektorima.
I onda, večer prije nastupa, najbolja od svih žena (odmilja znana kao NOSŽ) sjedne sa mnom i odradi vrlo ozbiljan razgovor o mojoj aljkavosti, o tome kako sam obećao Tanji, kako će svi naši prijatelji bit tamo i ne mislim se valjda ja osramotit i neka izvolim smislit šta ću pričat ili neka joj se ne pojavljujem pred očima.
I smislim ja priču o NOSŽ i našim događajima po gostovanjima, njene batude koje izgovara policajcima i zaštitarima dok se pokušavamo dokopati gostujućih tribina po Lijepoj našoj su urnebesne i poučne, od one kad je svojedobno, dok je ruka zaštitarke bila duboko u ofsajdu njenih intimnih područja hladno rekla – “obično mi prvo plate večeru prije ovoga” do onoga kad je promijenila pravila ulaska na jednu od tih tribina.
I budem zadovoljan time što sam smislio, njoj nije najdraže što ću je spominjati, ali ajde, bolje i to nego da se osramotim, dođe i taj dan, trema je probila plafon, ali kad smo sjeli svi mi iz prgave ekipe zajedno (taj naziv nam je dala naša trenerica – Tanja, alias Guardiola iz Ramljana) shvatio sam da smo svi u istoj kaši.
I krenu priče tih gromada među kojima imam teški imposter sindrom, mislim se kako nisam dostojan. I dođe vrijeme za mene, ja sam pripremio šalabahter s natuknicama, sve tamo piše – NOSŽ, piše droga, piše večera, piše Koprivnica, sve ti neki događaji.
I pričam, pričam, nemam u principu pojma što pričam, čini mi se da traje cijelu vječnost, čujem da se i smiju, vjerojatno meni, jer to što pričam nema zašto bit smiješno.
I završi moja priča, ide aplauz, a ja užasnuto shvatim da NOSŽ nisam niti spomenuo. Ni jednom jedinom riječju.
Nakon mene Ljubo, ulizica i papučar, cijelu priču posveti svojoj ženi, obraća se samo njoj, ja popizdim dodatno i razmišljam kako dalje u brak s ovim teškim gafom.
Spustim se bojažljivo s bine nakon svega, a ona me dočeka poljupcem i kaže; “Super si bija”.
Sad me tek strah, jer kad tad će mi to pribotunat. Kad se najmanje budem nadao.
