Jutros smo pisali o dvojbi koju nam je ostavio sinoćnji nastup makedonskog pisca Aleksandra Prokopieva na Pričiginu nakon što je spomenuo ulicu Antonija Grubišića u Skopju. Naime, prva greška je bila u imenu, jer čovjek se zvao, ili najvjerojatnije nazvao Antonie, a možda i Antoine Grubišić još dok je studirao u Francuskoj.
Na isto nam je prvi ukazao kolega Juraj Vrdoljak s Telesporta, kojeg smo odmah nagradili kuponom za besplatno piće u najbližoj samoposluzi ili dobro opskrbljenoj ljekarni, a dalje smo nastavili sami, bez da smo provjeravali zašto mladi Vrdoljak zna toliko o stvarima koje su u načelu predmet interesa Jože Manolića.
Niti s tim pravim imenom nije bilo lako pronaći previše toga, osim na makedonskim stranicama Wikipedije, a evo što smo tamo pronašli o našem neznanom heroju, a zapravo i suborcu Jože Manolića.
Antonie Grubišić rođen je u Zadru 1892.-e godine, dakle riječ je o generaciji samog Josipa Broza Tita. Tijekom Prvog svjetskog rata diplomirao je naš Grubišić pravo u Francuskoj, odakle je došao u Skoplje zadojen socijalističkim idejama i već kao potpuno formiran komunist.
Svojom neprekidnom dvadesetogodišnjom aktivnošću ostavio je duboki trag u radničkom pokretu u Skoplju i Makedoniji. Njegovo ime je povezano sa svim događajima u radničkom pokretu i u političkom životu Makedonije od kraja 1919. do ljeta 1941. godine.
Godine 1919. radio je kao sudski pripravnik na nižem sudu u Skoplju. U sindikalni radnički pokret uključio se preko Dušana Čekića (člana centralnog komiteta KPJ koji je kasnije isključen iz partije zbog neslaganja s drugovima).
U generalnom štrajku željezničara, u travnju 1920., aktivno je sudjelovao i održavao sastanke sa štrajkaškim odborom i štrajkašima, a kao pravnik im kasnije i pružao pravnu zaštitu u policiji.
Na općinskim izborima 1920. godine na listi Komunističke partije bio je predložen i biran za člana odbora. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu, u studenome 1920., angažirao se u cijelosti oko kandidature komunističkih kandidata, provodeći ujedno i učinkovitu agitaciju.
Obznana [naredba vlade Kraljevine SHS od 29. XII 1920. o zabrani legalnoga djelovanja Komunističke partije Jugoslavije. Donesena je nakon neočekivanoga uspjeha KP Jugoslavije na izborima za Ustavotvornu skupštinu u studenome 1920 (s 200 000 glasova i 58 mandata bila je po snazi treća politička stranka) i socijalnih nemira, koji se još nisu bili potpuno smirili nakon prvog svjetskog rata. Njezine su odredbe pooštrene donošenjem Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi osam mjeseci kasnije] ga je pogodila, no za razliku od nekih intelektualaca nije se pasivizirao i nastavio s radom u ilegali.
Ubrzo je uspostavio vezu s Partijom u Beogradu. Njegovom zaslugom propali su pokušaji tadašnjeg socijaldemokrata Živka Topalovića (kasnije bliskim suradnikom Draže Mihailovića) u Skoplju da stvore svoj sindikalni i politički pokret. Bio je jedan od najborbenijih protivnika socijalnih reformista i vodio je s njima nepomirljivu borbu.
U siječnju 1923. sudjelovao je kao delegat iz Skoplja na osnivačkoj konferenciji Nezavisne radničke partije Jugoslavije u Beogradu. U prosincu iste godine, kao delegat iz Skoplja, sudjelovao je i na Trećoj oblasnoj konferenciji KPJ u Beogradu, na kojoj su, između ostalog, donesene pozitivne odluke u vezi s nacionalnim pitanjem Makedonaca.
Sljedećih godina, u uvjetima velikog terora i progona, nastavio je nesmanjenom energijom boriti se za politiku Partije. Zbog toga je nekoliko puta zatvaran u razdoblju od 1923. do 1936. godine. S političkim djelovanjem nije prestao ni kasnije.
Aktivno je sudjelovao u svim akcijama i inicijativama Partije sve do ljeta 1941. godine, kada ga je bugarski fašistički okupator protjerao u Srbiju. S obitelji se preselio u Leskovac. Odmah se odazvao pozivu KPJ na oružani ustanak. U kolovozu 1941. odlazi u partizane. Bio je borac Šumadinskog partizanskog odreda. Okupator ga je uspio zarobiti.
Strijeljan je u logoru pod kontrolom Nedićevaca na beogradskoj Banjici 1942. godine.
