Izvještaj s prvog dana šesnaestog Pričigina moram započeti jednim vrlo osobnim priznanjem, ako hoćete čak i outanjem.
Naime, do sinoć, nikad nisam bio na niti jednom Pričiginu.
Voajerski sam čitao izvještaje, gledao pusta videa na mrežama i servisima, ali nikad, niti jednom nisam bio na baš niti jednoj jedinoj večeri. I nije bilo nekog posebnog razloga za to, dapače, jednostavno se tako dogodilo, čak nije bio ni razlog to što oduvijek imam zazor od određenih stvari, a književni susreti su inače jedna od njih.
I napokon je osvanuo taj dan, uz sve moje zazore i predrasude, Pričigin je prevažna stvar za Split da ga lokalni portal poput onoga što Trafika želi biti ne bi popratio, a kako živim otprilike 800 metara zračne linije od Doma mladih omladine, mene je dopalo otići i vidjeti napokon taj spektakl.
I da, spektakl je, svoj mojoj skeptičnosti i klaustrofobiji usprkos.
Ono što sam već znao jest da je upad besplatan i da će zagužvati, pa sam došao na vrijeme, više od pola sata prije početka, i očekivao da ću doći prvi, ali amfiteatar je već bio više polupun nego poluprazan u tih 18.25 kad sam ušao.
Smjestio sam se na svoj kušinić, rekao Najboljoj Od Svih Žena da ćemo sutra donijeti svoje Hajdukove, jer za one ponuđene sam pravilno već na prvi pogled shvatio da neće biti dovoljna zaštita za moje dragocjene dijelove od hladnog betona. (Sad je vjerojatno već kasno, ali palo mi je na pamet što je bilo sa starim daskama – sjedalicama iz košarkaške dvorane, sasvim bi bile prikladne za amfiteatar u Domu mlade omladine?)
Osvrnuo sam se oko sebe i shvatio u tom trenutku da je od otprilike dvjestotinjak ljudi u amfiteatru koji su tako uranili možda tek šačica od tridesetak muškaraca. Kako je masa ulazila, primijetio sam da se taj omjer ne mijenja u bitnome, otprilike se to držalo na dvadesetak posto.
Već desetak minuta prije početka sve se napunilo, a onda se počelo prepunjati – okupacija skalina, pa donošenje raznih rekvizita na binu iza izvođača, sjedanje po njima, a onda na koncu i na svaki dostupni kvadratni metar poda. I sve uglavnom bez nervoze, tako netipično za moj grad.
Nešto što je potpuno atipično za moj grad i što me i nije toliko iznenadilo s obzirom na sastav publike, ali mi je podiglo obrve – kad je ušao gradonačelnik Ivica Puljak – dio publike je zapljeskao. Mali dio. Bilo mi je lakše kad sam vidio više upitnih pogleda prema pljeskačima, ne zato jer imam nešto protiv samog Puljka (bar ne efikasno, reklo bi se) nego zato što pljeskanje političarima jednostavno nije imanentno Splitu.
A to pljeskanje ide do krajnjih granica cijelu večer, srećom onima koji su to doista zaslužili.
Od samog otvaranja, kad su pozdravljeni osnivači Petar Filipić i Renato Baretić, koji su ove godine prepustili vodstvo novoj upravi festivala, pa do predstavljanja gostiju, svatko je dobio zasluženi i srdačni pljesak.
Patricija Horvat, umjetnička direktorica festivala je moderirala prvi nastup na temu – inflacije, a gosti su bili listom nagrađivani autori; Marina Vujčić koja je pričala o inflaciji mogućnosti za romantične veze u moderna vremena, Davor Špišić koji je kroz nostalgične priče o putovanjima objasnio kako se nekada iskorištavalo inflaciju i kako je došao do odluke da više nikad ne kupuje porculanske servise, Sanja Baković koja je pričala o inflaciji svojih strahova, Andrija Škare koji je pričao o inflaciji loših vozača s naglaskom na svoj problem s vožnjom automobila, pa Siniša Pavić koji je pričao o ulaganju u sebe kroz želudac, te za kraj tog dijela večeri – Lidija Deduš, koja je ukomponirala meditaciju i tinder u padanje vrijednosti romantičnih veza.
Naravno, svatko iz publike je imao nekog svog favorita među pričačima, ali baš svatko je dobio bučan pljesak od baš svakoga u publici, kako se to i traži u pravilima festivala. Naravno da mi je duša u trenutku odletjela na Poljud i sve one momente kad pomislim da bi i onim momcima ponekad trebala samo malo veća podrška i pokoji aplauz umjesto zvižduka, ali brzo sam se vratio i mislima natrag u amfiteatar jer Boris Dežulović je u drugom dijelu večeri ugostio Amiru Medunjanin, iako je teško bilo razaznati tko je tu domaćin a tko je bio gost.
I bez obzira što sam očekivao puno od tog razgovora, sve što bih napisao o tih otprilike dva sata čiste emocije bi bilo premalo i nedostatno – počelo je sa puno smijeha, završilo u suzama mnogih, kako to i treba biti kad se dalmatinske i bosanske duše sastanu.
Nismo otišli na party u Kocke na kojem je glazbu puštao DJ Duple, osjetili smo da generacijski tu ne pripadamo, valjda po prvi put u puno godina sam se osjetio premlad za odlazak na neki party.
Pričigin se nastavlja večeras a na programu je od 19 sati tema “Lijepa vaša: ‘Sram me i stid bilo‘, priče o…hm, kako da vam kažem” na koju će pričati Đorđe Gregović iz Crne Gore, Nikola Kuprešanin i Nenad Škaljac iz Hrvatske, Aleksandar Prokopiev iz Makedonije i Goran Vojnović iz Slovenije, a program će voditi Kruno Lokotar.
U drugom dijelu s početkom u 20.30 će pričati turistički vodiči Tina Biluš, Lana Iljadica, Dino Ivančić, Danijela Matijević, Leo Nikolić i Ivica Profaca na temu: “Ajte vi, svitu, lipo doma”, a taj dio će moderirati Katja Grcić.
