Postoje razni novinarski zadaci, a često urednici od novinara imaju najčudnije zahtjeve i svašta sam u karijeri pratio, ali da ću otići na Ultra festival i to dobrovoljno, više iz izazova nego po zadatku, moram priznati da nisam očekivao.
Naime, cijeli život sanjam da će me netko angažirati da pišem putopise, ili recenziranje vrhunskih restorana, ali možda bi mi najdraže bilo da me netko plati ići na rock koncerte, osjećao bih se kao da mi netko nudi novac za ono na što sam spreman potrošiti cijelu ušteđevinu.
I nakon što sam uživo slušao valjda sve rock sastave s ovih prostora, nakon Rolling Stonesa, Leonarda Cohena, Stinga, Springsteena, Poguesa, U2, Manu Chao, Gunsa i sve tako nekih sličnih, doista je odlazak na Ultru bio nelogičan slijed.
Ipak, događa se to već neko vrijeme u mom gradu, slučaj je htio da sam otkrio da ima još ulaznica i odlučio sam otići i vidjeti kako to sve skupa izgleda, ne radi glazbe, jer dovoljno sam je dobro čuo i iz svojeg dnevnog boravka, nego eto – osjetiti atmosferu kako se to lijepo kaže.
To s ulaznicama je bio prvi moj gaf.
Naime, bio sam u društvu par iskusnijih ultrasa koji su mi spočitnuli moj pokušaj nabave karte preko weba u nedjelju navečer i samo mi rekli – lapane, Splićani ne plaćaju karte za Ultru.
Nisam bio uvjeren, jer ja ih osobno poznajem popriličan broj koji kupuju, ali starije ultrase treba poštovati.
I doista, u roku od pola sata na ruci mi je bila sumnjivim kanalima nabavljena narukvica za ulaz, i krenuli smo pješke prema Turskoj kuli, po putu sreli nekoliko viđenijih Splićana, ali što se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu, narukvica je doista radila, prošao sam taj skener, a onda sam shvatio svoj drugi gaf, koji me užasnuo, kao nekoga tko je valjda milijun puta bio na stadionskim ulazima.
Naime, kako na stadionima važe određena pravila, o kojima sam izdašno pisao jučer, upaljač uvijek ostavljam kući kad ih pohodim, ali kako sam navikao da na velikim festivalima i rock koncertima takvih pretresa nema, ostavio sam u džepu upaljač uz cigarete.
Pretres je bio dosta temeljit, a moj upaljač zapravo gravirani Zippo kojeg mi je s jednog od davnih putovanja donijela tada nova djevojka, a danas zakonita supruga, nisam baš bio oduševljen idejom da mi ga oduzmu tek tako.
Za ludu moja objašnjavanja da taj upaljač ima svoju vrijednost – i novčanu i emotivnu, policajac nije bio spreman napisati zapisnik o privremenoj zaplijeni predmeta, a stvar je spasio mladi zaštitar koji me prateći situaciju sa strane prepoznao i rekao da će mi ga on pričuvati, čak mi je i osobnu iskaznicu ponudio kao garanciju.
Shvatio sam otprilike kako su se osjećali oni ljudi koji su put u Rim s navijačima Hajduka shvatili kao prigodu za shopping u Italiji pa bili zgroženi načinom na koji su nas tretirali carabinieri pri ulasku u vječni grad. Ali dobro, valjda svakome ponekad treba takav reality check.
Prvo što me šokiralo pri ulasku je činjenica da se nisam uopće uspio orijentirati na Parku mladeži, mjestu gdje sam često trenirao, gledao utakmice ili igrao nogomet.
Drugo, moram priznati da nisam pojma imao da na festivalu postoje tri različita stagea, tj. možda ih je bilo i više, ali ja sam izbrojao i posjetio tri. Šokiralo me i to koliko je dobro iskorišten prostor, izgubio sam više od sat vremena u tom obilasku.
Šarenilo odjeće je bilo doista impresivno, cijene pića previsoke za moje navike, ali s druge strane, doista umjerenije nego u lijepom broju lokala u centru grada. Na tu ogromnu količinu ljudi, bio sam ugodno iznenađen organizacijom – piće nisam čekao duže od 5 minuta.
Glavnina ljudi je bila ispred centralne bine, nemojte me pitati tko je nastupao, meni je taj ritam tam – tama uvijek nekako isti, u svojoj glavi sam pokušavao uskladiti ritam sa zvučnika s nekom od navijačkih pjesama i uglavnom uspijevao.
Većinu poznatih sam susreo ispred stagea na kojemu je velikim slovima pisalo “resistance“, zaključio sam da Splićani vole taj zvuk, ali bilo mi je to dosta znakovito, a anarhistu u meni i poprilično drago.
Treći stage, koji je bio poprilično prazan me nije dojmio, ljudi su tu bili najmanje nasmijani i onako na prvu sam imao osjećaj kao da sam upao na neki skup skinheadsa, što se onom anarhistu i pankeru u meni nije baš svidjelo. Doduše, vjerojatno griješim dušu ovako neinformiran o toj cijeloj subkulturi, ali pišem ono kako sam ja to doživio.
Zadržao sam se sve skupa par sati, u smiraju petog desetljeća života sam shvatio da mi doista tu nije mjesto, ali bilo mi je drago da sam vidio i to čudo.
A čudo je.
Količina pozitive je bila nevjerojatna, u jednom trenutku je djevojka koju je momak nosio na ramenima nogom slučajno izbila pivo iz moje ruke, a kako su se brzo udaljili, mislio sam da nisu ni primijetili. Za desetak minuta djevojka se vratila – pješke, bez čovjeka nosiljke i ispričala mi se noseći novo pivo.
Na izlasku sam dobio svoj upaljač natrag, ostao začuđen količinom taksi vozila svih vela i ljudi koji su mi na lošem engleskom nudili prijevoz do kuće, upotrijebio jedan od mora Toi-Toi kontejnera prigodno razasutih po prilazima stadionu (ipak se može spriječiti, ili bar ograničiti pišanje po ulicama kad se hoće) i zaputio se kući.
Za kraj, najvažnija vijest nakon ovakvih izlazaka – obližnji fast food je radio i u te sitne jutarnje sate, djelatnica se nasmijala kad sam među svim onim cheeseburgerima, hot dogovima i pizzetama koje su tražili uglavnom stranci u redu zatražio porciju ćevapa, valjda jedini te večeri.
