Onima koji putuju na utakmice, posebno gostujuće će ovaj tekst biti poznat i bespotreban, a u samom naslovu je sve već rečeno.
Pišem ga zato što je užasno važno upozoravati stalno na određene devijacije u društvu, a posebno je važno to uporno objašnjavati svim onim borcima za ljudska prava koji su užasno osjetljivi na ponašanje predstavnika vlasti prema osjetljivim skupinama i svim onim borcima za ljudska prava čija borba prestane kad se spomene da su ti ljudi kojima se krše određena prava – navijači.
Ta imenica vas jednostavno zbog prevladavajućeg narativa u javnom prostoru svrstava u neku određenu kategoriju i u tom trenutku kao da je svima normalno da se prema njima ponaša na načine zbog kojeg bi se digla halabuka i da je riječ o kućnim ljubimcima, a kamoli ne o ljudima.
Idemo zato opisati kako je izgledala moja subota i dobar dio nedjeljne noći. Između ostalog i zato što nas je već u subotu navečer zapljusnuo val medijskih naslova o tome kako je sve prošlo u najboljem redu i kako je policija izvrsno odradila svoj posao.
Na put prema Zagrebu je krenulo četvero hrvatskih građana s prebivalištem u Splitu – jedan novinar (47), jedna magistrica marketinga (34), jedan turistički djelatnik (44) i jedan maturant splitske gimnazije Vladimir Nazor (18).
Svi nekažnjavani, najnormalniji građani ove zemlje, dapače čak ono što svi oni koji se bore protiv “huligana na tribinama“ zazivaju – jedna cijela obitelj, jer uz mene su na put krenuli supruga i sin. Da se razumijemo, ne ističem ovo da bih objasnio kako smo nas četvero drugačiji od “navijača“, mi smo, vjerujte, potpuni presjek onoga što navijači jesu.
Dakle, čista idila, ljetni dan, ne prevruć, izlet u glavni grad četvero najnormalnijih hrvatskih građana. Obukli smo majice koje zazivaju slobodu, bijele majice kupljene u službenom dućanu najvećeg hrvatskog kluba i zaputili se prema autocesti.
Već na ulasku na autocestu, prije naplatnih kućica u Dugopolju – znakovi na prilazu – stop policija – i zaustavljanje svih koji izgledaju kao da su krenuli na utakmicu. Mi smo nekim čudom prošli bez zaustavljanja, jer su policajci bili zauzeti pregledom nekoliko automobila i kombija koji su bili puni drugih hrvatskih građana u majicama poput naših.
Na autocestu smo se uključili nešto prije 13 sati, dakle sedam sati prije početka utakmice, plan je bio doći do Zagreba do 17, jer imamo dovoljno iskustva po gostovanjima da znamo koliko je važno doći na vrijeme.
Kako smo samo bili naivni.
Sam put prema hrvatskoj metropoli je prošao uobičajeno za ljetne mjesece, standardne kamikaze među turistima koji su napuštali Dalmaciju su, uz nekoliko iznimaka, bili negdje drugdje, gužva je bila prisutna, ali podnošljiva, a bilo je zabavno gledati turiste i njihove upitne poglede na svakom odmorištu koje je bilo pod budnom prismotrom policije, koja je bila brojnija nego inače.
Za kasniji dio priče je važno spomenuti da smo netom prije polaska napunili rezervoar, jer na autocesti je benzin skuplji, kao što znamo.
Negdje prije Bosiljeva je netko od mojih suputnika provjerio Google maps i prokomentirao – zašto ovdje piše da nam do Zagreba treba tri ipo sata?
Ostali smo zbunjeni, ali smo bili uvjereni da je riječ o nekoj grešci, a računali smo i na naš ENC, s kojim ćemo izbjeći gužvu na Lučkom.
Kako smo samo bili naivni.
Došli smo do naplatnih kućica na Demerju, kolona pred kućicama je bila dugačka nešto manje od kilometra i za desetak minuta smo prošli naplatu, a onda ugledali zastoj biblijskih razmjera. Petnaestak kolona automobila se guralo u one dvije trake koje pored autoceste vode prema Lučkome.
Provjerili smo opet Google, mapa se zacrvenila, a znakić na aplikaciji je pokazao da je kod Lučkog neki sudar. Ok, naoružali smo se strpljenjem, ali računali smo, pa nije još ni 17 sati, ima vremena, valjda će vučna služba odraditi svoje, pa makar trajalo i sat vremena, opet stižemo na vrijeme.
Moram li opet spomenuti da smo bili naivni?
Dva sata, točno dva sata nam je trebalo za tih tri ili četiri kilometra do Lučkog. Kada smo, napokon u 18.55 stigli nadohvat kraja te gužve shvatili smo razlog zastoja. Nikakav sudar, samo policijska blokada koja je promet preusmjeravala u jednu traku kako bi policajci mogli izdvojiti one građane koji idu na utakmicu.
Dva dragocjena sata smo izgubili i mi i stotine i tisuće turista koji su se željeli samo dokopati doma, a mi smo opet, iako umorni i poprilično frustrirani tim zastojem opet (moram li spomenuti – naivno?) tražili neku pozitivu – ajde, ipak ćemo do stadiona stići na vrijeme.
I doista, u znakovitih 19.11 smo, nakon što su nas policajci fotografirali, i zapisali nam tablice krenuli u koloni s još stotinjak vozila prema Maksimiru.
Stigli smo na već poprilično puno parkiralište ispred stadiona, praćeni helikopterom, vrtoletom ili zrakomlatom, kako vam drago – a onda ugledali otprilike tisuću hrvatskih građana kako se tiska prema južnim ulazima stadiona Maksimir.
A ova množina bi se u staroslavenskom ili slovenskom jeziku zvala dvojina, jer bila su otvorena točno dva ulaza i kako smo shvatili da je jednostavno previše hrvatskih građana ispred nas da bismo kroz dva ulaza ušli na vrijeme, prestali smo biti naivni i shvatili da ćemo zakasniti na utakmicu, iako smo ulaznice kupili tjedan dana ranije, na put krenuli više od sedam sati prije utakmice, a pred Zagreb stigli više od tri sata prije početka utakmice.
Čak ni to što smo pred sam ulaz stadiona stigli pola sata prije početka utakmice nije bilo dovoljno.
Naime, da bi hrvatski građanin, ili građanin neke druge zemlje ušao na tribinu za navijače gostujućeg kluba u Hrvatskoj, mora proći određenu proceduru. Prvo mora pokazati osobnu iskaznicu i ulaznicu zaštitaru pred ulazom koji mora usporediti podatke na dokumentu s onima na ulaznici, nakon toga mora skenirati ulaznicu i proći kroz brojač, a onda ga čeka – pretres.
Pretres koji traje neko vrijeme, za početak morate isprazniti džepove, ako imate upaljač, šibice, nekakvu šminku ili bilo što tvrdo što nije mobitel ili novčanik – bit će vam oduzeto.
Onda ide pipanje od strane zaštitara, od glave do pete, pipkanje po intimnim područjima, a onda i izuvanje i pregled obuće.
Uglavnom, nekoliko minuta po osobi, dva ulaza, desetak zaštitara, protočnost – nikakva.
Došli smo relativno blizu ulaza kada smo shvatili da je utakmica počela, a onda se i netko dosjetio otvoriti još dodatna dva ulaza, pa smo svoju procjenu da ćemo ući krajem poluvremena malo skratili i shvatili da bismo možda mogli ući negdje oko dvadesete minute.
Tako je i bilo, kroz ulaz smo ušli u devetnaestoj minuti, a svoje mjesto na tribini, koja je udaljena nekoliko stotina metara od samog ulaza smo zauzeli nekoliko minuta kasnije, taman smo se penjali uz stepenice kada je, pričali su nam kasnije – Lovre Kalinić imao prvu od više vrhunskih intervencija na utakmici.
Ovdje moram zastati s prepričavanjem i spomenuti te besmislene pretrese hrvatskih građana, koji su, kako kaže zakon, nevini dok im se ne dokaže krivnja. Naime, oni se provode zbog sprečavanja unošenja zabranjenih predmeta na stadion. I ma koliko besmisleno bilo oduzimanje upaljača i ruževa za usne, nekako bi se to i dalo opravdati da ti pretresi ispunjavaju svoju deklarativnu svrhu.
Međutim, ima jedan problem. Ne ispunjavaju. Baš na svakoj utakmici na kojoj sam bio, a bio sam, hvala lijepo, na stotinama i stotinama različitih je zapaljena lijepa količina pirotehničkih sredstava.
Dakle, netko troši ogromne resurse, uzima vrijeme hrvatskih građana i sprečava ih u konzumiranju najobičnijih potrošačkih potreba, a ono najvažnije, užasno ih ponižava pregledom intimnih područja tijela da bi spriječio nešto što nikad nije uspio spriječiti.
Jamčim svakome tko želi znati više da bi ukidanje tih pretresa i dekriminalizacija pirotehničkih sredstava bilo uspješnija taktika, naime pirotehnike bi na stadionima bilo apsolutno jednako, a vrlo vjerojatno i još manje, jer bi tim mladim i buntovnim momcima to prestalo biti izazov.
Da se vratimo na opis izleta četvero hrvatskih građana u Zagreb. Na samom stadionu i oko njega bilo je nevjerojatno puno interventnih policajaca u punoj spremi, mrkih pogleda koji uopće nisu doprinosili ugodnom boravku u metropoli.
Utakmica je završila kako je završila, nekoliko minuta prije konca iste je službeni spiker upozorio hrvatske građane koji su se nalazili na južnoj tribini stadiona da nakon utakmice ostanu na svojim mjestima zbog sigurnosnih razloga.
Ovog puta to zadržavanje na tribini čak i nije dugo trajalo, uz sitne zastoje možda petnaestak minuta, a onda smo još zadržani na parkiralištu otprilike pola sata.
Bili smo, moram priznati, čak i ugodno iznenađeni što već oko 23 sata napuštamo Maksimir. Vi koji ste odlučili strpljivo pročitati cijeli ovaj predugački tekst, a nemate iskustva s putovanjima na utakmice vjerojatno mislite da sad priča ide svome kraju…
Kako ste samo naivni.
Krenuli smo u ogromnoj koloni prema izlazu iz Zagreba, praćeni ogromnim brojem policajaca koji su osiguravali cijelu trasu, a na naš pokušaj da stanemo na benzinsku postaju na Radničkoj cesti, jer smo bili pri kraju sa zalihom benzina u rezervoaru je naravno bio bezuspješan. Pomirili smo se s time da ćemo morati potrošiti nešto više novca kupnjom goriva na autocesti i nastavili put.
Nakon prolaska naplatnih kućica – prva benzinska postaja je bila potpuno zatvorena, sva svjetla pogašena, a u prolazu smo shvatili da je čuva barem jedan vod interventne policije. Sljedeća postaja je bila – Desinec. Nismo uopće računali na nju, i već nas je hvatala nervoza, jer kazaljka goriva se već spustila prema crvenom dijelu, ali ulaz na odmorište Desinec ovaj put nije bio blokiran, pa smo ušli prema pumpi.
Kad smo ušli, shvatili smo da smo ipak opet bili naivni, sve crpke su bile ograđene trakama, a uokolo je bilo nevjerojatno mnogo policijskih djelatnika. Pristojno smo upitali mogu li nas informirati gdje ćemo moći natočiti gorivo, odgovor je bio kratak – “nemam pojma“.
Na sljedećoj pumpi smo imali sreće, bila je otvorena doslovno spas u zadnji čas, jer žuta lampica je već bila upaljena, natočio sam benzin, i krenuo prema šalteru platiti natočeno.
Na ulazu je bilo desetak interventnih policajaca koji su se nešto raspravljali s momcima u majicama poput naših, ali kako sam već bio umoran, nisam posebno obraćao pažnju na to i krenuo ući u prostor benzinske postaje, kad me netko uhvatio za rame.
Policajac me zadržao, naime i postavio jedno od besmislenijih pitanja koje možete pitati nekoga na benzinskoj – “jeste li točili gorivo?“.
Pogledao sam ga s nerazumijevanjem, jer doista mi nije bilo jasno zašto me policajac na pumpi pita jesam li točio gorivo, on je opet ponovio isto pitanje, malo višim tonom, na što sam ja na koncu kimnuo glavom i rekao da jesam, ali da doista ne razumijem pitanje.
U tom trenutku je maknuo ruku s mojeg ramena i rekao “onda može“. Ja i dalje nisam shvaćao, pa sam ga pitao što ja to onda mogu, da ne razumijem. A on, policajac zadužen za sigurnost hrvatskih građana i mene među njima mi je onda iznervirano rekao da se ne pravim pametan i da na pumpu mogu ući samo oni koji su natočili gorivo.
Rekao sam mu da ne moram ja nužno platiti, ako baš ne moram, ali shvatio sam da moja duhovitost nije dobrodošla, pa sam otišao platiti i uzeo nekoliko velikih boca vode, za svaki slučaj, jer možda će i na sljedećim pumpama braniti one koji toče gorivo od povampirenih građana koji bi samo kupili neku hranu, piće ili nedajbože kavu.
Kako je sad to putovanje već potrajalo, mojih troje suputnika su uglavnom zaspali ili su se borili sa snom, pa sam nužno i ja trebao kavu, jer nije zgodno voziti zatvorenih očiju noću po autocesti.
Na odmorištu Dobra sam bezuspješno pokušao. Desetak interventnih policajaca, hrpa ljudi u majicama poput one na meni, a kad sam krenuo prema pumpi, samo mi je netko od njih dobacio – ne radi.
Ništa, idemo dalje, sljedeće odmorište je na Brinju i vidi, doista radi. Čak radi i šank. Puno policije svaki korak se prati, ali napokon sam se domogao kave. Uz ugodnih desetak stupnjeva u zraku i dvije kave, fino sam se razbudio, ali tek sam onda shvatio da sam morao proći više od trećine puta prema kući, nešto manje od dva sata vožnje bez prilike da popijem kavu.
Noć, gužva na autocesti, one kamikaze s početka teksta su se namnožile, jer umorni turisti koji su na puno dužem putu i u to gluho doba noći su već umorni i nenaviknuti na takve noćne gužve koje se znaju stvoriti kad hrvatski građani putuju za Split nakon Hajdukovih utakmica, a nema kave na trećini puta između dva najveća hrvatska grada ni za mene ni za umorne turiste.
Lijep recept za katastrofu.
Inače, da se razumijemo, iz kuta gledanja nekoga tko redovito ide na utakmice, ovo putovanje je doista bilo manje stresno i s puno manje problema nego inače.
Do slučaja Desinec je bilo uobičajeno da su sva odmorišta u krugu od otprilike sto kilometara od mjesta odigravanja utakmice doslovno blokirana, ovaj put smo bar mogli natočiti benzin na jednoj, što je ogroman pomak, iako nisam uvjeren da bi to bilo moguće da nismo u jeku turističke sezone.
Uglavnom, da rezimiramo za one koji su dogurali do kraja. U jednom danu je hrvatskim građanima onemogućeno na vrijeme stići na događaj za koji su kupili ulaznice, onemogućena im je sloboda kretanja, povrijeđeno im je osnovno ljudsko dostojanstvo pretresom intimnih dijelova i izuvanjem na golom betonu, a na koncu im je onemogućeno i ono jedno osnovno pravo, kojim se Hrvati tako rado ponose – pravo na espresso.
Ali sve je bilo u redu, kaže policija i kažu mediji.
I da, možda su u pravu. Ovaj puta nitko tko predstavlja državu nije pucao u hrvatske građane.
