Kroz navijačke sate, dane i godine uvijek postoje trenuci koji se nekako urežu. Mogao bih ih sad jedno 10-15 pobrojati, neke pozitivne, neke negativne, kako to obično bude. No, kad se poveže Hajduk i nostalgija na djetinjestvo, ne mogu ne istaknuti jedan događaj koji mi se sa tribina tako urezao.
Bijah na navijačkoj tribini u Varaždinu, pored mene su bili Gospođa te gospođa od Dvanaestog, koji je bonvivanski bio u novinarskoj loži. I onda je po prvi put s Hajdukove tribine krenulo “Tamo gdje sam rođen”…
Mogu ja sada trošiti stilske figure, koristiti svo znanje o pisanju koje imam, ali jedna je stvar istina. Riječima nikad u potpunosti neću moći opisati te tri – četiri minute. Podrhtavanje tribine, doslovno i zadnji navijač koji iz pete izvlači ono “Na na na na na na”, jedan trenutak postojanja jedinstvenog bića množine.
I onda je logično da ta pjesma bude hit dana na današnje tekstove. Nažalost, točno taj snimak iz Varaždina se ne može pronaći, morat ćete na riječ vjerovati, ide samo klasična verzija.
