Bilo je jedan sat ujutro, 27. ožujka 2000. godine taman je bio počeo kad je oklopnjak s brigadirom Jurijem Budanovim došao pred kuću obitelji Kungaev u malom čečenskom selu Tangi-Chu. Kasniji izvještaji govorili su kako je Budanov u tom trenutku bio vidno pijan. Brigadir je bio zapovjednik 5. gardijske tenkovske brigade, a u proteklim tjednima polovica mu je časnika brigade izginula, uglavnom djelovanjem čečenskih snajperista.
Vojnici su pretražili kuću i od petoro djece izdvojili najstariju 17-godišnju Elzu, koju su potom odvezli u nepoznatom pravcu seljanima. Tijelo mlade Elze Kungaev ekshumirano je 28. ožujka 2000. godine u obližnjoj šumi, ustanovljeno je da je mučena i na kraju zadavljena dva sata nakon što su je odvezli iz obiteljske kuće. Na sprovodu djevojke pojavila su se i tri najviša časnika ruske vojske u Čečeniji, ispričali se za ubojstvo, ponudili pomoć i pokrili sve troškove pogreba. Među njima je tada bio i 45-godišnji perspektivni general-bojnik Valerij Gerasimov. Koji je odmah nakon toga operativno djelovao u uhićenju brigadira Budanova.
Za Gerasimovljevo djelovanje u ovom slučaju pohvalit će ga i danas pokojna Ana Politkovska, navodeći kako je pokazao da je moguće imati vojnu čast, a Budanov će biti osuđen na 10 godina zatvora. I pušten 17 mjeseci prije kraja kazne, kad će se zbog prigovaranja toj odluci ubiti i odvjetnika obitelji Kagaev. No, ista je sudbina 2011. godine sustigla i Budanova, Čečeni su se na kraju osvetili.
Ovaj kratki segment oslikava kakav je časnik bio današnji načelnik Glavnog stožera ruskih snaga Valerij Gerasimov. „Vojnik od glave do pete”, kako ga je kod imenovanja na tu poziciju opisao Sergej Šojgu, ministar obrane. Definitvno s kodeksom časti. Međutim, to dokazuje još jednu stvar – kakvo je rusko poimanje ratnih operacija. Dakle, čovjek koji je u ovom slučaju pokazao da neosporno posjeduje moralne kodekse nikakav problem nije imao s poptunim uništenjem Groznog, koje je nosilo ogromne civilne žrtve. Dapače, direktno je sudjelovao u planiranju takve operacije. Jednostavno, ruska vojna doktrina nasljeđena je od Sovjetskog Saveza i u njoj se ne vodi nikakav obzir prema civilima u ratnim zbivanjima. Topničko razaranje kao osnova vojnog napredovanja centralna je premisa ofenzivnog djelovanja ruskih postrojbi sad već stoljećima. Kao ni svaki prosječni ruski zapovjednik, Gerasimov ne vidi problem u načinu djelovanja ruske vojske.
U takvom doktrinarnom okruženju Gerasimov je započeo svoju vojnu karijeru 1971. godine u vojnoj školi Kazan Suvorov. Tenkist je bilo njegovo usmjerenje, u kojem je 1997. godine završio i generalsku školu. Svoj streloviti uspjeh započinje u Drugom čečenskom ratu kad je pokazao surovost u planiranju, ali i efikasnost u provedbi. Naime, i u Prvom čečenskom ratu ruski princip osvajanja bio je razaranje Groznog. No, počinili su grešku kao i okupatori u Vukovaru, oklop su slali direktno u grad bez dostatne zaštite ljudstva. Gerasimov nije počinio takvu grešku, prvo je temeljitije razorio čečensku prijestolnicu, a potom je s oklopom poslao dovoljan broj ljudstva. Nije odmoglo ni što je imao veliku kvislinšku pomoć od Ahmata Kadirova i njegovog tada mladog sina Ramzana.
Od 2006. godine nadalje Gerasimov je počeo dobivati zapovjedništva glavnih vojnih oblasti, onih u Sankt Peterburgu i Moskvi, a na samom kraju 2010. godine postao je i zamjenik načelnika Glavnog stožera. Već se godinama tada znalo da je on programirani budući čelnik vojske. Što se ostvaruje krajem 2012. godine, kada ga Šojgu imenuje na tu poziciju.
GERASIMOVLJEVA DOKTRINA
Samo nekoliko mjeseci iza tog imenovanja Gerasimov piše rad koji će iz zapadnog kuta postati fokusna točka njegove vojne karijere. Programski stručni tekst imao je naziv „Vrijednost znanosti u predviđanju”. Unatoč neobičnom naslovu, u samom tekstu postavio je nove postulate ruskog vojnog djelovanja, tako da vojni analitičari na kraju ovaj članak nazivaju „Gerasimovljeva doktrina”.
Uz današnje znanje možemo kazati kako se definitivno ne radi o doktrini, već više o analizi stanja i operativnoj programskoj špranci za budućnost. Gerasimov je tijekom godina pokazao kako nije časnik sklon nekom uspostavljanju doktrina i dubljem geopolitičkom promišljanju, već se radi o klasičnom terenskom vojniku koji sve gleda kroz operativnu sposobnost. Uostalom, tvorac sintagme, analitičar Mark Galeotti, naknadno će napisati tekst u kojem se ispričava za nju. Zbog svega toga danas je ipak za izbjegavati njegov tekst nazivati doktrinom.
U radu je nekoliko ključnih točki. Od toga da se u 21. stoljeću gubi granica između mira i rata, da se ratovi ne objavljuju i da zahvaljujući brzini protoka informacija država koja normalno funkcionira u nekoliko dana može postati poprište punog ratnog kaosa. Gerasimov je pojasnio kako su nevojna sredstva došla do točke kad su za ostvarivanje geostrateških ciljeva postala moćnija od vojnih. General je opisao i novi način vođenja takvog rata, koji je u stručnoj literaturi već nazvan hibridni. Političkim sredstvima, najčešće koristeći opoziciju, stvori se kriza u državi. Slijedi udar informacijskim tehnologijama i specijalni medijski rat. Na kraju, neoznačene vojne snage uz pomoć lokalnih opozicijskih ekstrema od čitave države rade aktivnu bojišnicu. Sve završava preuzimanjem potrebnih teritorija.
Zanimljivo je kako postoji dosta geopolitičkih i vojnih analitičara koji smatraju da Gerasimov u trenutku pisanja tog teksta uopće nije toliko gledao u budućnost koliko u prošlost. Dapače, Charles Bartles američkom časopisu Military Reviewu iznijet će i zaključak o glavnoj inspiraciji za rad. A to je bivša Jugoslavija i njezin raspad. Naime, Gerasimov i ruski vojni vrh, smatra Bartles, ima stav kako se Jugoslavija raspala zbog hibridnog djelovanja Zapada i da je Srbija na kraju nezakonito kažnjena gubitkom Kosova. Koliko god iz hrvatske perspektive znali da je to u potpunosti činjenično netočan stav ruskog vojnog vrha, treba sagledati njihovu poziciju znanja o tome.
Za vrijeme ratova 1991. – 1999. godine najprije se Sovjetski Savez raspao, a potom je Rusija pokušala steći modernu državnost, koju je od raznih vojnih prevrata sačuvala tek ponekad i birtijaška hrabrost Borisa Jeljcina. KGB kao glavni izvor vanjskih obavještajnih informacija bio je u raspadu, agenti koje su imali u tadašnjoj Jugoslaviji, a potom i u zemljama sljednicama, više su se brinuli za svoje materijalno zbrinjavanje nego za dostavljanje validnih informacija. Gerasimov kao i ostali časnici znanje o zbivanjima u ovim krajevima prikupljali su iz ruskih medija, koji su se pak oslanjali na izvještaje svojih srpskih kolega. Koji su bili – znamo kakvi. Tako da ovakva pozicija ruskog generala nije iznenađenje; iako o njegovoj intelektualnoj širini mnogo govori da se za pisanje ovog rada nije pokušao informacijski bolje pripremiti.
ZAUZIMANJE KRIMA
No, ako je primarni cilj pisanja rada i bio zapravo činjenično objasniti povijest, postao je operativno iskoristiv i za budućnost. Godinu dana nakon pisanja Rusija je okupirala Krim gotovo do slova služeći se taktikama opisanima u radu tada već prvog čovjeka ruske vojske. Došlo je do nemira unutar ruskog etnosa na Krimu, potom je vođena žestoka internetska kampanja o ukrajinskom zlu. Prema analizama, termin „nacisti u Ukrajini” na internetu multiplicirao se 2014. godine preko 90 puta više u odnosu na 2013. godinu. Zanimljivo, 2022. godine događa se apsolutno ista situacija s tim terminom, a zabrinutost izaziva činjenica da se u proteklih tjedan dana ponovno događa ogroman porast pojave tog izraza.
Nakon internetske ofenzive uslijedila su poznata zbivanja, na ulicama krimskih gradova pojavili su se „mali zeleni”, neoznačeni vojnici za koje se već tada znalo da se radi o ruskim specijalnim snagama. Zanimljivo, analitičar Roger McDermott u svojoj kritici poimanja „Gerasimovljeve doktrine” pojašnjava kako baš te specijalne snage pokazuju da ne postoji takva doktrina. „Kada specijalnim snagama maknete insignije, oni i dalje ostaju specijalne snage, samo bez oznaka”, smatra McDermott. A iako se radi o cijenjenom stručnjaku kad je vojna doktrina Sovjetskog Saveza u pitanju, ovdje je upao u zamku zapadnog razmišljanja. Jer ne može na filozofskoj razini shvatiti da na istoku Europe zapovjednici stvarno smatraju da su, kad su digli oznake sa svojih vojnika, riješili neke legislativne probleme. I zaista misle da su makli pravnu odgovornost s vojske. U našim krajevima zbog svog iskustva znamo da su takve stvari ne samo moguće nego i česte.
Rusija je tijekom kraja ljeta i početka jeseni 2014. godine počela ubacivati svoje trupe i u Donbas kako bi zaustavila napredovanje ukrajinskih redovnih snaga. Naime, danas se često zaboravlja da je početkom pobune u Donbasu jako brzo postalo evidentno da se pobunjenici ne mogu nositi s ukrajinskom vojskom te je tek intervencija Rusije spriječila vjerojatno rješenje pitanja Donbasa još 2014. godine. Tek intervencija Rusije i uporno nastojanje njemačke kancelarke Angele Merkel da se potpiše neki oblik mirovnog plana i spriječi slanje američke vojne pomoći Kijevu dovelo je do svojevrsnog statusa quo do 2022. godine.
SIRIJSKA OPERACIJA
A onda je došla 2015. godina i intervencija u Siriji. Za pojašnjenje ovog trebamo se ponovno vratiti na spominjani rad. U njemu Gerasimov bez okolišanja navodi kako je ruska vojska inferiorna NATO-u u bilo kakvom obliku konvencionalnog ratovanja. Znajući taj podatak, Gerasimov je Siriju vidio kao poligon i školu za budućnost ratovanja, a prije svega za uspostavu efikasnijeg „zapovijedanja i kontrole” (commmand and control – C2 u frazeologiji NATO-a). Taj segment vojne strukture u Rusiji nije bio moderniziran, a Sirija je trebala poslužiti za iskorake. Dodatni segment bio je i treniranje zajedničkog djelovanja s drugim trupama, u ovom slučaju sirijskim, što je bila osnova za budućnost i sudjelovanje vojnih snaga odmetnutih pokrajina u Ukrajini.
Ponovno zahvaljujući današnjem znanju možemo biti pametniji i napisati kako u svojoj nakani nije uspio. Zajedničko djelovanje redovne ruske vojske s Wagnerovim plaćenicima i postrojbama odmetnutih pokrajina u Ukrajini ne funkcionira dobro. A sama vojska ima ogromne probleme s uspostavljanjem kontrole bojišnice. Nakana 2015. godine bila je razviti strategiju koja bi Rusima omogućila da oni čak i neprijatelju diktiraju vojne operacije. Trenutno je ruska strana na terenu u defanzivi, a tempo zbivanja diktira ukrajinska strana odabirom teritorija ofenzivnih operacija.
Nekoliko je razloga ovom Gerasimovljevom neuspjehu u konačnici, zašto relativno uspješna sirijska kampanja nije promijenila vojsku. Prvi je sam odabir Sirije za ovakvu probu. U tom ratu Rusi su sa Sirijcima bili u sukobu s milicijama, loše obučenima, loše opremljenima te uglavnom razjedinjenima. Potpuno je druga situacija sukob sa strukturalno ustrojenom redovnom vojskom. Druga stvar jest podcjenjivanje pomoći Zapada. I dok se u Siriji pomoć prozapadnim pobunjenicima najčešće odnosila na lako naoružanje, nije uzeo u obzir da Zapad predvođen Sjedinjenim Državama može ruskom protivniku isporučiti i puno opasnije sustave s kojima se Gerasimovljeve jedinice zapravo nikad nisu susrele do ove godine.
Treća stvar jest zapostavljanje logistike. U Siriji nije bilo potrebe za posebno strukturiranom razradom ratne logistike. Točkasto su uspostavljena skladišna mjesta, najčešće u samim bazama te se vojska lako opskrbljivala potrebnim materijalima i streljivom. Susret s ciljanim uništavanjem logističkih pravaca i sredstava u potpunosti je osakatila Ruse u Ukrajini. Četvrta je stvar doktrinarna i odnosi se na prvu točku. U Siriji su ratovali protiv pobunjenika bez strukture. U Ukrajini su naletjeli na vojsku koja se od 2008. godine obučava za NATO-ov oblik zapovjedne strukture i za onaj C2 na zapadni način. Te je godine Rusija napala Gruziju, a Ukrajina odlučila pomoći NATO-u u Afganistanu te primila obučnu pomoć. Poklapanja događaja teško da je slučajno.
Čini se iz današnje perspektive kako Gerasimovu nije bilo dovoljno upozorenje jedini sukob ruskih snaga s američkima u Siriji. Pripadnici Wagnera 2018. su se godine skupa sa sirijskim postrojbama sukobile sa stvarno ograničenim američkim snagama u bitci kod Khashama te su manje-više bili izbrisani. Mogli su se Rusi tješiti kako se radilo o Wagneru, iako je to slaba utjeha kad se zna da je ova plaćenička postrojba direktno odgovorna najpouzdanijem Putinovu oligarhu zapravo najopremljenija ruska oružana formacija.
PUTINOV KRUG
Ovo je trenutak kad se treba malo razraditi odnos Gerasimova s ruskim diktatorom Vladimirom Putinom. Iako ova dva čovjeka nisu imala dodirnih točki prije dolaska Putina na vlast, dosta brzo nakon toga ruski general je postao Putinov favorit u vojnim krugovima. O njihovom osobnom odnosu malo se zna, ono što je javno objavljivano na razini je protokolarnih informacija. No, ono nepobitno je da je Gerasimov postao dio „unutarnjeg kruga” Vladimira Putina. Što je važno samo po sebi.
Naime, Putin, prema analizama, do rata u Ukrajini imao je ograničen krug najbližih povjerljivih suradnika. Pretpostavka je kako je sama agresija na Ukrajinu isplanirana u tom najužem krugu i da nitko do veljače ove godine nije niti znao kakvi su planovi. A za razumjeti unutarnji krug treba malo zaći u psihologiju ruskog diktatora. Radi se o osobi koja je na poziciji pukovnika KGB-a svjedočila raspadu države za koju je radio, kao i eroziji obavještajnog sustava u kojem je bio. Čekistički um koji se razvija u takvim obavještajnim paranojama ruskih agenata doveo ga je do toga da vjeruje samo ograničenom broju pouzdanih ljudi, Tako da prema brojnim analitičarima njegov unutrašnji krug čini tek šest osoba. Nikolaj Patrušev, Aleksandar Bortnikov i Sergej Nariškin iz političkog su djelokruga, Šojgu je bio spona s vojskom, a Gerasimov je čovjek unutar vojnog sustava. Tu se još dodaje Jevgenij Prigožin, omiljeni Putinov oligarh.
Ključna stvar za razumjeti psihologiju ruskog vrha jest činjenica da samo Šojgu i Gerasimov nisu iz Sankt Peterburga i nisu osobe s kojima se Putin tijekom devedestih i ranije družio u toj nekadašnjoj prijestolnici. Za ovaj tekst najbitniji je Prigožin jer se njegova uloga često isprepleće s poslom ruskog generala. Ne samo zbog grupe Wagner, faktički privatne vojske Prigožina i Putina. Već zbog dvije točke one „doktrine” spominjane prije. Gerasimov će i u njoj, ali primjerice i 2018. godine na predavanju ruskim generalima, objasniti kako ekonomsko i informativno djelovanje operativno sudjeluju u pripremi rata, ali i samom ratu. A tu uskače Prigožin.
Sitni petrogradski kriminalac, koji je imao problema sa zakonom još početkom 80-tih zbog krađa i pljački, kraj devedesetih dočekat će kao suvlasnik mondenog restorana u Stankt Peterburgu. Gdje će Putin rado zalaziti jer se služi biftek s crnim tartufima, kruh od đumbira s umakom od suhih šljiva i ledeni kavijar. Izmjenjivali su Putin i Prigožin misli na tim večerama, a diktator će i francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca dovesti 2001. godine u restoran, malo da proba tu kuhinju. Prigožin će ih osobno poslužiti te će se naknadno hvaliti kako je Putin tada vidio da se ne srami služenja.
Narast će Prigožinova zvijezda nakon toga, proširit će poslovanje na sve i svašta, postati atipični oligarh koji nije osnovu svog bogatstva stekao u energetskom sektoru. Najpoznatiji će biti po grupi Wagner, ali njegov puno bitniji posao iz perspektive Gerasimova obavljao se na drugom mjestu, iza zidova opskurnih zgrada predgrađa St. Petersburga. Prema izvještajima baš se tu nalaze „tvornice botova”, ruski sustav za stvaranje kaosa na internetu. O njima detaljnije u nekom drugom tekstu, jedino bitno za ovo jest da su bili ključan dio Gerasimovljevog hibridnog ratovanja.
Osobni odnos Gerasimova i Prigožina, koliko se da iščitati iz ruskih medija, i nije najtopliji. Dapače, više bi se moglo kazati da se samo trpe jer ih na to tjera Putin. Ne treba čuditi takav odnos s obzirom na to da se Prigožin sa svojim ratnim plaćenicima postavio kao kakav vojskovođa u sjeni, što nikako ne može oduševljavati generala Gerasimova. No, do početka ratnih zbivanja ove godine načelnik Glavnog stožera imao je podršku Putina, koji je čvrsto stajao iza njega.
PARANOJE GERASIMOVA
Prije nego obradimo ovogodišnje događaje, potrebno je dodati još malo preludija. Naime, od 2013. do 2019. godine Gerasimov je malo promijenio svoja stajališta, „doktrinu”. Promjene je ovaj put izbjegao pisati u znanstvenim vojnim časopisima, koji se prevode i na Zapadu, već ih je samo iznosio na sastancima i predavanjima tako da je taj segment njegovog djelovanja pokriven bio samo u oporbenim ruskim medijima dok ih je još bilo.
Dakle, šef ruske vojske i dalje je smatrao kako su političko, ekonomsko i kibernetičko djelovanje još uvijek sastavni dio ratnog napora. No, tijekom ovih godina došao je do zaključka kako je i klasični vojni dio nužan i nepodređen ostalima te je isticao kako je u dogovoru s Putinom pokrenut pozamašan program modernizacije vojske. Kontekst ovoga pokazuje da je Gerasimov upao u mrežu paranoje bivšeg špijunskog birokrata, koji je usput i predsjednik države, koji mu je uspio dvije stvari urezati u mozak.
Prva je ona o mogućnost da Amerikanci putem „obojenih revolucionara”, kako je u jednom izlaganju Gerasimov nazvao oporbe, izazove unutarnje nemire i destabilizira državu i u ratu. Rusi su, govorio je general, spremni na takve trojanske konje. Ova opasna analiza govori da je ruska vlast u svojim glavama uspostavila mišljenje kako su svaki protesti zapravo neprijateljsko djelovanje te kao takvi u začetku moraju biti ugušeni. Država ionako nikakve slobode mišljenja zapravo je malim izmjenama ratnih planova postala još rigidnija.
Druga stvar jest vjera u nekakava „specijalna oružja”, koja bi sama po sebi bila strateški važna te mogla utjecati na ishode ratova. Zato se junački zaprlo prema hipersoničnim projektilima i novim balističkim raketama, Putin je uspio uvjeriti Gerasimova da su to oružja koja će omogućiti Rusiji prevlast na istoku Europe i Mediterana. Poznavatelji povijesti zasigurno ne mogu izbjeći povlačenje paralele s još jednim diktatorom koji je vjerovao u „oružje preokreta”. Da, radi se o Adolfu Hitleru, koji je do posljednjeg dana svog života gajio ne nadu nego vjeru da će neko od oružja na kojem radi okrenuti vjetrove rata.
KOLAPS U UKRAJINI
Od čovjeka koji je pokazao da je častan i da ne trpi grozote svojih trupa, a potom da je sposoban vidjeti i nedostatke vojske, Gerasimov se u dvadesetak godina pretvorio u klasičnog paranoičnog ruskog čekista koji vjeruje u čudesna oružja. Vjerojatno tu leži zametak onoga što je isplanirao za 24. veljače ove godine. Jer plan napada na Ukrajinu bio je djelo Valerija Gerasimova te je postao teški antiklimaks jedne vojne karijere. Kataklizmično je na kraju ispalo to planiranje, od nečeg što nije trebalo opteretiti ni ljudske ni tehničke resurse nastao je rat koji je do sada prebrisao na desetke tisuća najelitnijih ruskih vojnika te se sad moraju krpati i ad hoc rezervistima bez obuke. O količini izgubljenog oklopa možda je bolje i ne pričati, diletantski je da tenkistički general uspije toliko pogriješiti s ovakvim jedinicima.
Već smo vidjeli da Gerasimov voli izvlačiti stvari iz prošlosti, pa ne čudi da je inspiraciju za plan invazije na Ukrajinu našao u Operaciji Dunav, zauzimanju Čehoslovačke 1968. godine. Tada je 100 agenata vojne tajne službe GRU civilnim letom došlo na aerodrom Ruzyne u Pragu, zauzelo ga, nakon čega se zračnim mostom iskrcalo padobranske jedinice, koje su brzo zauzele zgrade čehoslovačke vlade. Istovremeno je iz nekoliko smjerova krenuo i tenkovski prodor preko granica. Ta je operacija završila s ukupno 117 mrtvih vojnika Varšavskog pakta te se Gerasimov očigledno nadao napraviti nešto slično, pri čemu je aerodorom Hostomel trebao glumiti prašku zračnu luku. Zbog specifičnosti nije mogao ići na tajnu operaciju već se izveo klasični helikopterski desant.
A sve se na kraju pokazalo pogrešnim za Ruse i Gerasimova. Hostomel su Ukrajinci obranili, uništivši stazu na aerodromu. Potom nisu bili miroljubivi kao Čehoslovaci, otpor je rastao iz minute u minutu. Plan ruskog generala raspao se prvi dan rata, a on zapravo B-opciju nije imao. I onda su isplivali svi problemi ruske vojske. Onaj više puta spominjani C2 zapravo nikad nije uredio. Logistika je slaba i užasno ovisna o željeznicama, koje se mogu i gađati i sabotirati. A dok se gradilo nova moderna oružja zapostavilo se ona masovna, pa su tenkovi doživjeli kompletan krah u sukobu sa zapadnim protutenkovskim projektilima.
Treba doduše navesti i olakotne okolnosti za Valerija Gerasimova. U redu, on je definitivno kriv što plan s Hostomelom nije uspio. No, netko mu je mogao i dostaviti prave podatke o stanju ukrajinskog naroda, vjerojatno ne bi tako olako ulazio duboko u njihov teritorij da je znao da neće rusku vojsku dočekati raširenih ruku. Vjerojatno je operativna pretpostavka bila i kako Zapad neće reagirati silovito, mogli su to Rusi zaključiti na osnovu događaja iz 2014. godine. No, više nije bilo Angele Merkel koja je bila kolovođa blagosti prema Rusiji, Zapad je izuzetno brzo u Ukrajinu dostavio tisuće protuoklopnih sustava, a Ukrajinci su se pokazali tvrdim orahom, nespremnim na klanjanja ruskim gospodarima.
NESLAVAN KRAJ
Karijera Gerasimova tu je bila zapravo prekrižena. Putinu više nije bio drag, teško je dokučiti otkad je taj hladan odnos nastupio, jedino je sigurno da na svibanjskoj paradi generala nije bilo, što sve govori samo po sebi. Zasad službeno nije smijenjen, samo je razvlašćen, kako bi se reklo, a informacije iz ruskih medija navode da vrh države, odnosno Putin, čekaju da vide kako će general Sergej Surovikin odraditi posao u Ukrajini jer im je on glavni kandidat za mjesto na čelu Glavnog stožera. S obzirom na stanje u vojsci i resurse koji se upotrebljavaju Surovikin je kao zapovjednik ukrajinskog bojišta ionako operativno najmoćniji general.
Gerasimov je tako završio u karijernoj zavjetrini zbog svog ukrajinskog kolapsa nakon zapravo uspješne karijere. Vjerojatno sretan što nije ispao kroz prozor, što se često događa ljudima koji izgube Putinovu podršku. Međutim, ovisno o ishodu rata i ruskog društva i države nakon toga, generala čeka i sud za ratne zločine. Takav je život, prije dvadeset godina bio je najperspektivniji mladi general, cijenjen i zbog morala, a danas je sretan što ga Putin nije ubio i uz sve još mora iščekivati hoće li starost provoditi po zatvorima.
Pitali smo i naše izvore uz Rusije, koje jasno nećemo imenovati zbog njihove sigurnosti, kakav je odnos običnih ljudi u dva velika grada prema Gerasimovu. Dobili smo odgovor da bi većina ljudi, da ih se sada na ulici pita što misle o njemu, odgovorila „O kome?” Naime, kako nam je objašnjeno, Rusi su u modu da žive i puštaju živjeti te izbjegavaju politiku i vojsku, pa tako ni ne znaju involvirane u ovaj rat. Samo znaju za Putina, koji se ponekad voli pokazivati kao kakva pop ikona. Kažu nam kako je nekakav interes nastao tek sad s mobilizacijom, ali on je više okrenut prema lokalnim vojnim strukturama. Koje skupljaju stare vojnike. Tako da možemo kazati kako se na Gerasimova uz sve ono prije nakačila i anonimnost. Jednog dana vjerojatno će i zaborav.
