Ana Politkovska bila je prije svega dobra osoba, a potom i jako dobra novinarka. Sve demone sustava kojeg je uspostavljao Putin zamjetila je i o njima pisala još tamo prije 20 i više godina, bivajući na svoj način kao antička Kasandra. Pričala je onda o onome što se događa danas, ali nažalost, nismo je dovoljno ozbiljno shvaćali.
Na današnji dan 2006. godine ubili su je s četiri hica u liftu u njezinoj zgradi. Na Putinov rođendan, kao svojevrsni morbidni poklon diktatoru koji joj je o glavi radio godinama. Nakon što je dvije godine prije toga preživjela pokušaj trovanja, ovaj put su bili temeljitiji. Čečenski gangsteri Ahmada Kadirova presreli su je u klasičnoj sačekuši i ubili faktički na kućnom pragu.
Politkovska je bila jedna od rijetkih koje se taj čekistički ruski režim koji se tek razvijao zapravo plađio. Jer ona nije imala straha raditi, pisati, aktivistički djelovati unatoč svim prijetnjama koje je doživljavala. Baš zbog tih prijetnji je i nastavila baviti se svojim pozivom. Jer novinarstvo je to njoj bilo.
“Mi smo ti koji su odgovorni za Putinovu politiku… Društvo je pokazalo bezgraničnu apatiju… Kako su čekisti sve dublje puštali pipke svoje moći, dopustili smo im da vide naš strah i stoga time samo povećali njihov poriv da s nama postupaju kao sa stokom. KGB poštuje samo snažne. Slabe proždire. Baš bismo mi to trebali znati”, napisala je u jednom od svojih eseja. Pokazujući da nema namjeru dopustiti da joj strah oduzme izražavanje. Aleksandar Litvinenko, bivši KGB-ovac koji je zbog kritiziranja Putina morao pobjeći s njegovim dolaskom na vlast nekoliko tjedana prije ubojstva joj je govorio da je u neposrednoj opasnosti i da bi trebala pobjeći. Nije otišla, ostala se po cijenu vlastitiog života boriti na domaćem terenu. Vjerojatno nimalo slučajno, niti četiri tjedna nakon ubojstva Politkovske, Litvinenko se u Velikoj Britaniji srušio na pod. Dijagnosticirano mu otrovanje polonijem-210, a umro je 223. studenoga. Putinovi čekisti su tu jesen prije 16 godina podredili micanju preglasnih kritičara.
Opisivati djelovanje Ane Politkovske ne može biti temeljito u ovom tekstu, jer to bi zahtjevalo kartice i kartice ispisanog materijala. Knjigu. Recimo samo da se ponajviše angažirala oko drugog čečenskog rata, gdje je stalno pisala o zvjerstvima ruskih postrojbi, ali i onih obitelji Kadirov. U Groznome je otišla korak dalje, uz novinarstvo se uključila i u spašavanje staraca koji su zapeli u gradu koji su Putinovi ljudi sistemtski doslovno uništavali. Bila je i nekoliko puta hapšena, kako će kasnije prepričati, najgore je bilo kad je vojska uhitila u Čečeniji, jer je prolazila mentalnu torturu prijetnjama silovanjem i gubitka glave.
Bila je zasigurno najpoznatiji kritičar Putinova sustava, kako i vani, tako i u samoj Rusiji.
“Strmoglavljujemo se natrag u sovjetski bezdan, u informacijski vakuum koji predstavlja smrtnu presudu zbog vlastite ignorancije. Samo nam je internet ostao, na kojem su informacije još uvijek slobodno dostupne. Za ostalo, ako želite nastaviti raditi kao novinar, morate biti potpuno servilni Putinu. Inače možete umrijeti, dobiti metak, završiti otrovani ili na sudu – kako god naše specijalne snage, Putinovi psi čuvari, odrede”, napisat će, precizno secirajući u kakvo se društvo ondašnja Rusija pretvarala. Prema unutra nije mogla napraviti puno, jer s jedne strane je bio sad već stoljetni gotovo pa gen Rusa da se ne mješaju u poslove vlasti, a s druge je sve izražajnija tiha strahovlada s operativnim dijelovima koji su uspješno radili na zatiranju bilo kakve oporbe. Prema vani nije mogla puno jer najveći dio Zapada nije želio vjerovati da je Putin klasični nastavak čekističke tradicije, a ne djela Borisa Jeljcina. Sada s odmakom vidimo da je Ana bila u pravu, a svi drugi u krivu. Uz dodatak da je Putinova klika shvaćala snagu novca, pa je već tada na taj način bila dobra s onovremenim njemačkim kancelarom Gerhardom Schroederom. Pa ni na vanjskom planu nije mogla postići veće razumijevanje.
Iza nje je ostalo nekoliko knjiga, od kojih je možda i najdojmljivija “Putinova Rusija”. Gdje je na mnogo više prostora i s primjerima obrazložila ovo što pišemo. Koja je bila vodič za to kakav je taj diktator, ali i to društvo koje je oko sebe izgradio. Politkovska je bila velika novinarka, zapravo potpuna opozicija onome u što se taj nekad časni poziv pretvorio. Gotovo pa sa žaljenjem možemo zamjetiti kako bi u današnje doba infotainmenta, kad vijesti nije potreban kontekst, nego samo klikabilnost, ova novinarka jednakom žustrinom borila se i protiv toga, ne samo protiv čekističkog domaćeg sustava.
Za kraj, često su je u Rusiji nazivali pesimističnom, da je bila nevoljna prihvatiti sposobnost ruskog čovjeka da preživi probleme. Ona je na to u jednom od eseja napisala kako bi bilo lako zauzeti optimističan stav i da bi tago zasigurno bilo lakše u životu. “Ali to bi bila smrtna presuda za naše unuke”.
