Hajduk je trijumfalno, u maniri momčadi koja zna što želi i kako do toga doći, prošao kroz Pulu, i natjeralo je to sve kojima je bila boja u srcu da priznaju sami sebi da se objektivno nadaju kako je ova sezona ta koju čekamo.
Ono što smo očekivali, ali čak ni najspremniji na to nisu očekivali u tolikom obimu jesu reakcije Mordoru sklonih medija i onih koji su plaćeni biti komentatori događanja na sve to skupa.
Ti tipovi, koji su odavno dotakli Marijanske brazde ovih dana pronalaze nova, neistražena dna. Jedan od onih tipova o kojem smo sve rekli odavno u članku u kojem smo napomenuli da nas uopće ne zanima što ima za reći, jer je bio dio sustava koji je sudski procesuiran – je čak implicitno ustvrdio kako dlan nije dio ruke, što je moment koji bi trebalo proučavati na medicinskim fakultetima. Na više katedri, pritom ne mislim samo na anatomiju s prve godine.
I dok su se agresivna ponašanja Dinamovih senatora komentirala kao pokazivanje karaktera, pa se zazivalo još lomljenja reklama i hvatanja za vrat, trenutak kad kapetan Hajduka uzima u zaštitu dragulja hrvatskog nogometa od jednog bullyja kojeg sudac nije imao volje, snage ili želje zaustaviti se proučava kao agresivno ponašanje.
Nakon utakmice koja bi po svemu morala biti ogledni primjer kako nogomet treba izgledati – krcat stadion, navijači oba kluba jedni uz druge bez incidenata, a s punom i glasnom podrškom za svoj klub, utakmica puna žestine u kojoj nije bilo popusta za nikoga – izvještaji vrište o incidentima i grubostima.
Naravno, treba prikazati Hajduka i Hajdukovce kao loše momke koji smetaju, jer doista i smetaju. Ometaju taj dobro uhodani sustav u kojem je najvažniji tok novca, najvažnije je da prvak bude ona ekipa koja će to najlakše omogućiti, jer taj Hajduk radi nešto što je u ovoj zemlji nezamislivo – bavi se sportom, a lova s računa ne završava u privatnim džepovima.
A that’s what it’s all about.
I dok nam pričaju o tome kako oni vole nogomet i žele čisti sport, oni zapravo žele prazne tribine, utakmice u kojoj se znaju pobjednici unaprijed i ligu u kojoj je titula rezervirana, jer proračuni su unaprijed dogovoreni, a financiranje je osigurano kroz razne perilice novca i rikverce.
Da, svi onako usput analiziraju grubosti Ante Ercega, pišu i govore kako je sudac grubo pogriješio, ali to se više onako usput spominje, kao greške koje se događaju, a čini mi se da baš nitko osim kolega s Nogometplusa nije spomenuo notornu činjenicu u kojoj je to što je bivše hajdučko srce (može li se ta čast pojedincima oduzeti nekako?) radilo – zapravo užasno opasno za igrače. Sportaše, nogometaše, za koje mordorski stvaraoci paralelne stvarnosti znaju reći – koji su nam donijeli toliko radosti.
Svaki onaj zakašnjeli start u kojem se odnosi čovjeka koji je nakon dodavanja ili ispucavanja van ravnoteže je jedan od najopasnijih i često zna rezultirati ozljedama, posebno kad se u jednadžbu doda poprilično grbav teren kakav je trenutno onaj s Drosine.
I nije slučajno da se već godinama svaki takav zakašnjeli start kažnjava žutim kartonom, u načelu neovisno o intenzitetu.
Ali onima koji, kao, štite sport i igru u ovoj zemlji to nije važno. Jer riječ je o igračima Hajduka, a na njih je sezona lova otvorena kroz cijelu godinu.
A imam dojam da im je zbog toga što su sad lovina na tablici HNL-a zapravo i nacrtana meta na čelo. I nikome to nije problem osim navijačima Hajduka.
Koji će, ne budite u zabuni – stati u zaštitu svojih, uvijek i bez iznimke. Posebno kad osjete da je osjećaj obostran kao što smo vidjeli nakon utakmice.
Ovdje moram, jer je red nakon što smo ih toliko puta pokudili – pohvaliti reakciju policije nakon one katastrofalne demonstracije neznanja upravljanja masom od strane redarske službe. Deeskalirali su situaciju što je uvijek i bez iznimke njihova primarna zadaća, istrpjeli su i uvrede, sporo se pojavili da bi dali vremena onima koji su pretjerano reagirali vratiti se na tribinu (with a little help from their friends) i nisu inzistirali na hvatanju baš svakog lika koji je došao žicati dres, jer nije to baš prekršaj za zatvor, realno.
Puno puta sam već napisao, napisat ću i sad – naš najveći poraz bi bio kad bismo postali isti kao drugi, a mordorski stvaratelji paralelne stvarnosti će učiniti sve da nas prikažu takvima, po mogućnosti i gorima od njih.
I nikad na to ne smijemo pristati.
Za kraj – napokon imamo momčad koja se na vrućem gostovanju na kojem dobiva po kostima ne povlači i ne gubi glavu, nego vraća udarce kontrolirano, drži se plana i (što je najvažnije) pobjeđuje.
A to baš veseli.
Ali koliko god nas veselila njihova spremnost da se bore protiv svega mogućeg, nemogućeg, dozvoljenog i nedozvoljenog, bilo bi lijepo da im odgovorni omoguće barem ono što imaju recimo – igrači Dinama. Ništa više ni manje. Eto, neka svi suci u državi sude svim momčadima onako kako sude Dinamu, neka štite sve igrače kako štite njih.
Neka netko pogleda prvo poluvrijeme dvije utakmice Hajduka s Istrom i količinu prekršaja u odnosu na broj dodijeljenih kartona, a onda neka pogleda utakmicu Istre i Dinama i neka usporedi isto. I sve što tražimo jest da zaštita za igrače svakog kluba bude kao zaštita za Dinamovce.
Ako netko vidi nešto problematično u tome, onda imamo problem. Puno veći nego što itko zamišlja.
Jer ako nismo svi jednaki, onda smo džaba krečili.
