I dok je Hajduk zabavljao purgere, sportski novinar Božidar Jankov, u svojoj karijeri i dužnosnik Splitskog nogometnog podsaveza, ali i klupski međunarodni tajnik, Hajdukov spretni, vješti, kontroverzni, elokventni ministar vanjskih poslova finalizirao je dogovor oko prve Hajdukove velike međunarodne turneje. Za Božić i Novu godinu Bijele će ugostiti najbolji klubovi sjeverozapadne Afrike: Alžira i Tunisa, tada francuskih kolonija, a na povratku i francuski klubovi. Bit će to prvi put da će Bijeli igrati u inozemstvu. Dotad su gostovali u Sinju, Zagrebu, Sušaku, Gružu, Sarajevu, Mostaru, Beogradu i Subotici. Teško je opisati šok koji je zavladao kad se gradom proširila vijest da Hajduk putuje, ni manje ni više nego u – Afriku! Vrijeme je to u kojem velika većina Splićana teško da je uopće napustila okvire svoga grada, a ako bi se takva dežgracja i dogodila bilo je to iz ljute potrebe. Ni u upravi kluba nisu bili oduševljeni. I ne samo zbog tako egzotične destinacije.
Vremena je malo, a Kaliterna nezadovoljan dotadašnjim načinom rada disciplinira ekipu i uvodi intenzivniji režim rada. Počinje se trenirati svakodnevno, a u tijeku priprema za odlazak na turneju i dva puta dnevno – poslijepodne na igralištu, a uvečer u gimnastičkoj dvorani Realke ili ispod tribina. Ponekad, otprilike svakih petnaest dana, trčalo se od igrališta do zgrade Oceanografskog instituta na Marjanu i natrag na igralište. Kaliterna, inače, nije trčanju pridavao veću pažnju što se onda držalo ludim. Još dugo vremena će nogometom vladati stroga podjela treninga na rad loptom i rad bez lopte – tjelesnu spremu. Luka je, još tada, inzistirao na tome da se stalno trenira loptom vježbajući izvođenje tehničkih i taktičkih elemenata igre i smatrajući, ispravno, kako se tako „stječe i fizička kondicija, dakle ustrajnost, pokretljivost i brzina, a ovi spojeni s tehnikom upotpunjuju kvalitetu pojedinaca i cjeline.“ Moderan nogomet ovakve principe rada usvojit će mnogo, mnogo kasnije.
Prije turneje Hajduk je uvjerljivo otvorio novu, 1923./1924. sezonu spremivši Splitu i Borcu 13 komada u dvije utakmice natjecanja za prvaka Splitskog podsaveza. To, uz dobar nastup u Zagrebu, dalo je samopouzdanje, ne da mu je trebalo dodatno, Luki Kaliterni da za turneju Afrikom odredi listu putnika po svom guštu. A taj gušt i ta lista nikako se nisu svidjeli Kaštelaninu Antunu Grginu, novopečenom predsjedniku kluba, ne mnogo starijem od mladog Hajdukova trenera. Vjerojatno je Grgin bio već pomalo i nervozan iz nekih drugih razloga. Naime, ubrzo su ga čekali rigorozi iz klasične filologije i arheologije u Beču, te obrana doktorata u Zagrebu. Sve to pokazalo se Grginu bitno lakšim od sudara sa splitskim doturom od baluna. Prema pričanju Kaliterne, razgovor je tekao ovako:
- Predsjedniče, mi gremo.
- Ko ste to vi koji grete?
- Mi igrači, mi “Ajduk”. A vi nan morete održat govor, ako vas je voja, na rastanku.
Jasno, nije to bio dug razgovor. Kaliterna rasprave ni svađe nije započinjao. On ih je završavao. A Grgin je, pokazat će to i budućnost u kojoj će postati kustos splitskog Arheološkog muzeja, bio pametan čovjek i popustio. Tog puta.
No ako mislite da je tu bio kraj svađe s početka teksta, naivni ste. O čemu se uopće radilo?
Svi u klubu su prvi izlazak Hajduka izvan granica Jugoslavije shvaćali jako ozbiljno. Prijateljske utakmice u to vrijeme, a posebno međunarodne, smatrane su iznimno važnima i najčešće su bile sve osim prijateljske. Vrijeme je to u kojem se diljem Evrope tek počinju igrati nacionalna prvenstva i to obično u formi regionalnih natjecanja pobjednici kojih bi onda igrali doigravanje za prvaka države, što je za ekipu značilo pristojan broj utakmica protiv lokalnih rivala, ali malo njih protiv ostalih najboljih ekipa u zemlji. Još uvijek nije postojalo međunarodno kontinentalno natjecanje kroz koje bi se ogledale najbolje ekipe iz različitih država. Klubovi su bili usko vezani uz zajednice iz kojih su i potekli, pa ih se smatralo braniteljima časti svojih gradova kad bi igrali s tuzemnim protivnicima ili čitave države u slučaju sudara s inozemnim rivalima. Sve to vodilo je do toga da se kroz takve utakmice stjecalo poštovanje, autoritet, ime, prestiž i nogometni ugled, pa i više od toga, sukladno čemu se često u novinama znalo opisivati ne samo igru i rezultat, nego i ophođenje igrača, ponašanje ekipe i njihovu sklonost ili nesklonost fer-pleju. Pazilo se na sve, čak i na to kako bi momčad izgledala, figurala, kako u Splitu volimo reći. Šime Poduje, primjerice, u svom tekstu za Novo Doba iz Tunisa piše: „Hoćemo da se Split s nama ponosi i zato se spremamo sasvim ozbiljno.“ Kasnije dodaje: „…Hajduci svijesni odgovornosti i svoje zadaće, pokazali su, da im ni najveće poteškoće ne mogu nauditi, pogotovo ne onda kada imadu reprezentirati svoju naciju i svoj klub.“ I: „Svaki je dao cijeloga sebe, jer je znao da se tu radi o časti Hajduka i dobrom glasu ne samo splitskog nogometa, već i sporta domovine.“
I onda možete zamisliti reakciju uprave kluba kad im je Kaliterna predočio listu putnika na kojoj je bilo šest od trinaest igrača od 20 ili manje godina. Najmlađem, lijevom halfu Veljku Poduji bilo je tek 16. Jedini stariji od 25 bili su centarhalf Mihovil Borovčić Kurir s 27 i već nogometni djedica za to vrijeme – lijevi bek Petar Dujmović s punih 30. Vjerojatno u vodstvu kluba nisu ni znali da je Kaliterna već tada najozbiljnije računao i na braću Gazzari, vratara Otmara od 18 i beka/halfa Lorenza od 16, talentiranog ljevaka Franu Kovačića – 16, centarhalfa Ferantea Colnaga – 16, beka Ivana Montanu – 17, spojku Lea Lemešića – 15, a bacio oko i na Borčeve halfa Mira Deškovića – 16 i napadača Marka Markovinu – 19, te mladog Uskokova vratara Bartula Čulića – 16. Uz afričke putnike, svi oni će, izuzev Kovačića, koji će otići na studij u Zagreb i tamo razviti sjajnu karijeru u HAŠK-u i reprezentaciji, te Colnaga – također odlazak u Zagrebu i igranje za Concordiju, Marseille i reprezentaciju, činiti okosnicu novog trofejnog Hajduka zajedno s bekom/halfom Markom Mikačićem, te napadačima Vladom Kragićem i Antom Bakotićem (još jedan iz Borca) koji će tek stupiti na veliku scenu. Danas bi se reklo – Lukine bebe.
Ovaj proboj tića u prvu ekipu značio je i polagani odlazak u drugi plan nekih već iskusnih asova poput sjajnog napadača Frana Tagliaferra koji je i prestao s igranjem, halfa Miha Pilića, napadača Ernesta Höckmanna koji nisu ni otputovali na turneju, ali i navalnih igrača Boža Šitića i Mirka Machieda, koji jesu otputovali, ali kao vođa puta i njegov pomoćnik, ipak spremni da, i poput samog Kaliterne, zatreba li, uskoče u kopačke i istrču na teren.
Ovakvo pomlađivanje ekipe nije se dogodilo slučajno ni silom prilika. Naime, Luka Kaliterna je već jedno vrijeme samoinicijativno i bez ičije pomoći organizirao školu nogometa za Hajdukove tiće. Šime Poduje piše kako je Luka iskreno uživao u radu s njima mladima i kao glavnu njegovu vrlinu, paradoksalno u kontekstu njegova ophođenja s onima koje nije smatrao dostojnima njegova poznavanja igre, navodi – strpljenje. Kaže kako mu nedostatak posebnog talenta kod nekih od dječaka nije predstavljao poseban problem ako je kod tih istih tića uočio „staloženost i odanost nogometu“. Luka je iza sebe ostavio bezbroj nogometnih istina prezentiranih u ruhu batuda zaogrnutih njemu svojstvenim humorom. Poduje stariji izdvaja onu kako „ne igra onaj koji ima loptu, nego onaj koji je nema“ , čime naglašava intelektualnu komponentu igre naspram one najčešće isticane u općem nogometnom diskursu – fizičke. Osmislio je niz vježbi i pomagala kojima je temeljito brusio vještinu svojih mladića: loptu na konopcu, osmicu, „kavalete“ i razne druge. Već tada je s njima izolirano vježbao igru navale na postavljenu obranu i obrnuto. A tićima je najmilije bilo kad bi ih podijelio u dvije ekipe kako bi igrali na dvije male branke. Zvali su to „treniranjem Sparte i Slavije“, po uzoru na svoje učitelje, češke nogometne divove tog vremena. Inzistirao je Kaliterna na gotovo savršenoj tehničkoj i taktičkoj igri, posebno je naglašavao korištenje prostora – lopta u prostor i faktore iznenađenja – finte i kontrafinte, izmjene mjesta u navalnoj liniji. Još onda se nije libio koristiti razne taktičke finte koje i nisu bile baš uobičajene poput ofsajd zamki ili ulaženja krila prema golu uz traženje proigravanja ili šuta. Sa svojom djecom nije radio samo na terenu vježbajući udaranje i smisleno korištenje lopte. Česte su bile dugačke šetnje koje je koristio kako bi s njima razgovarao o Hajduku i nogometu čime se gradilo nogometno znanje i razumijevanje, ali i osjećaj odanosti i pripadnosti klubu i gradu. Taj sistematski, dugotrajni rad kojim su mladići konstantno napredovali, ali i navikavali se jedni na druge na terenu i van njega, stvarao je i gradio ekipu i njen način, stil igre. Njen identitet.
Veljko Poduje priča:
Nogometna škola već je djelovala, a u nju je Kaliterna uključio samo ograničeni broj mladića, upravo one za koje je smatrao da moraju uspjeti: Otmara i Renza Gazzarija, Mirka Bonačića koji je već bio u prvoj momčadi i u kojega je imao veliko povjerenje, pa mu je već bio namijenio ulogu glavnog dirigenta momčadi koju je ovaj vrlo uspješno odigrao do kraja, zatim mene, Šimu, Benčića, Tonća Bonačića, Zvonka Bavčevića, Petra Borovčića Kurira i Antu Roju. Ovu skupinu igrača je trenirao redovito, svakodnevno poslijepodne i uvečer, čak i subotom, ali samo poslijepodne. Nedjeljom su se najčešće igrale utakmice. Povremeno bi uključio u treninge i starije igrače: Brajevića, Rodina, Dujmovića, Šustu, Kesića, Mihaljevića, Kurira i Radića, a za treninge na dva gola koristio je i najstarije: Mihu Pilića, Franu Tagliaferra, Božu Šitića, Mirka Machieda, Ernesta Höckmanna i Dragutina Stipicu.
Lista putnika za Afriku izgledala je ovako:
VOĐA PUTA: Božo Šitić
POMOĆNIK: Mirko Machiedo
MENADŽER: Božo Jankov
TRENER: Luka Kaliterna
IGRAČI:
– Vratar: Marin Brajević
– Bekovi: Janko Rodin, Petar Dujmović, Ivo Šuste
– Halfovi: Ante Kesić (kapetan), Mihovil Borovčić Kurir, Mirko Mihaljević, Veljko Poduje
- Navalni: Šime Poduje, Ljubo Benčić, Mirko Bonačić, Tonći Bonačić, Vinko Radić
Iako mladi, svi ovi igrači već su iskusili igranje za prvu ekipu, neki duže, neki kraće. Lukini prethodnici dobro su znali koje blago je krila njegova škola nogometa i polako te tiće uvodili u nogomet odraslih.
U to vrijeme dominantan sustav igre bio je 2-3-5, koji se počeo koristiti u Engleskoj još 1880-ih, a imat će svoje mjesto u nogometu sve tamo do iza Drugoga svjetskog rata. Sustav je to koji je temelj za modernih 4-3-3. Zadnju liniju činila su dva beka čija je uloga na terenu puno više odgovarala ulozi stopera danas nego modernih bočnih igrača. Srednja linija zvana je half linija i sastojala se od dva bočna halfa i centarhalfa. Uloga bočnih halfova poprilično odgovara ulozi baš modernih bočnih igrača. U fazi napada služe kao vezni igrači, a u fazi obrane su zaduženi za zatvaranje protivničkih krila. Centarhalf je bio mozak i motor svake ekipe. Započinjao je napade i organizirao igru, a u fazi obrane obično je bio zadužen za najopasnijeg protivničkog napadača. On je taj koji je pokretao ekipu, pomicao je i gore i dolje i lijevo i desno. Iako su i tada kao i danas slavu uvijek pobirali ofenzivci, među trenerima, pa i suigračima, najcjenjeniji su obično bili baš centarhalfovi. Prednja linija ili navala, kako se to onda zvalo, sadržavala je dva krila i središnji navalni trio. Krila su širila igru i nastojala ponajprije probijanjem strane i ubačajima servirat lopte za navalni trio u sredini. Navalni trio činili su vođa navale – centarfor i sa svake njegove strane po jedna spojka. Ovaj navalni trio obično je funkcionirao tako da je jedan od ta tri igrača igrao povučenije i funkcionirao kao organizator igre. To je mogao biti baš centarfor – tako je igrao ovaj Hajduk obično s Mirkom Bonačićem u toj ulozi, ili jedna ili možda i obje spojke čime bi onda obnašale ulogu sličnu današnjim ofenzivim veznim igračima.
Brajević je bio vratar.
Rodin i Šuste bili su desni bekovi, Dujmović lijevi.
Kesić je bio desni half, Borovčić Kurir centarhalf, a Veljko Poduje ili Poduje II, kako se to onda pisalo za mlađeg igrača istog prezimena, i Mihaljević lijevi halfovi.
Šime Poduje ili Poduje I bio je desno krilo, Benčić i Mirko Bonačić ili Bonačić I desna spojka ili centarfor, Tonči Bonačić ili Bonačić II lijeva spojka ili centarfor, a Radić lijevo krilo.
Kaliterna je bio vratar, Šitić je igrao na centarforu ili lijevoj strani napada, a Machiedo na desnoj strani napada – desno krilo ili spojku.
Usprkos velikom nevremenu, golemi broj „sportaša“ na Rivi je ispratio svoga Hajduka u njegovu veliku prekomorsku avanturu. A u Africi Bijele je dočekao – snijeg, na zaprepaštenje svih, pa i domaćeg stanovništva. Pao je nakon dobrih 25 godina, a padalo je i mnogo kiše. Nova nevolja pogodila je Splićane netom što su doputovali – Petar Dujmović, najiskusniji, teta ovom dječjem vrtiću, skupio je malariju i zajedno s također bolesnim Mirkom Mihaljevićem odmah brodom krenuo natrag kući. Ništa od toga Hajduke nije smetalo. Osvojen je turnir u Tunisu pobjedama nad osvajačem tuniškog kupa Avant Gardeom 0:3, i tuniškim šampionima Stade Gauloisom 0:1 pojačanima nekolicinom igrača drugih klubova – tuniškim reprezentativcima. Potom su u Alžiru pali Saint-Eugene 2:5 nakon što su Bijeli gubili 2:0, pa onda i najbolja njihova ekipa, prvak Sjeverne Afrike (natjecali su se najbolje ekipe Maroka, Tunisa te Algera, Orana i Constantinea kao sastavnih djelova Alžira) Bel-Abbés – 1:3, koji je pobjeđivao neke od najboljih španjolskih i francuskih ekipa, primjerice nanizali su tri pobjede protiv pariških prvaka Red Star, iako su Šuste i Benčić igrali ozljeđeni, a potonji nije ni iskoristio penal. Za kraj turneje uslijedio je remi s finalistom prvenstva Sjeverne Afrike klubom Blida (Blidees) u utakmici obilježenoj izrazitom pristranošću domaćeg suca usljed čega su su na teren provalili prvo oni gledatelji nezadovoljni suđenjem na štetu Haduka, a potom pristalice domaće ekipe. Usljedili su fizički obračuni koji su se nastavili i nakon utakmice, a Hajduk je na, kako Šime Poduje piše – najtežem terenu na kojem je ikad igrao, posve razrovanom od pljuskova, krcatom lokvama vode, usprkos užasnom suđenju uspio ostati neporažen – 1:1.
Na povratku je bilo planirano nekoliko utakmica s jakim francuskim ekipama (Montpellier, Cannes, Cette) i gostovanje kod Intera u Milanu no nažalost odigrana je samo jedna i to u Marseilleu. Francuski osvajač Kupa (Francuzi između 1919. i profesionalizacije svoje lige 1932. igraju samo regionalna prvenstva) Olympique Marseille tada prevođen svojim sjajnim spojkama, reprezentativcima Jeanom Boyerom i Edouardom Croutom, poražen je 2:3 i to po izjednačenju domaćih nakon 0:2 na poluvremenu usljed pada u igri zbog ozljeda brojnih igrača Bijelih. Ipak Hajduci su smogli snage za dodatni pritisak i gol za pobjedonosnih 2:3. Sjajan dojam ostavili su Tonči Bonačić koji će kasnije i zaigrati za Marseille i Ljubo Benčič koji je, iako načet ozljedama obje noge, spektakularno zabio ušetavši se u gol nakon što je predriblao pola domaće ekipe. Međutim, ovo je bio kraj, nakon što su otpali prvo Dujmović i Mihaljević, potom Šuste, na ovoj utakmici ozljedila su se još četiri naša igrača, pa je Hajduk bio prisiljen otkazati preostale planirane utakmice i – natrag za Split.
A u Splitu fešta. Novo Doba objavljivalo je redovita pisma Šime Poduje koji je za splitski dnevnik podrobno izvještavao o vijestima s turneje i sada pozivalo Splićane da dočekaju svoje miljenike. Mnoštvo ljudi okupilo se na Wilsonovoj obali, pristigle su najviše delegacije države, grada, vojske, mornarice, čitavog splitskog sporta i raznih udruga. Prvi je govorio jedan od najvećih splitskih intelektualaca tog vremena, omiljeni gimnazijski profesor Josip Barać mnogo čijih učenika je nakon mjesec dana ponovo osjetilo čvrsto splitsko tlo pod nogama. Potom su na red došli i predsjednik kluba Grgin i predsjednik Splitskog podsaveza Doležal. Čak četrnaest automoobila čekalo je za prijevoz afričkih i marsejskih junaka kroz jako dugi špalir, a banket u Centrala na Pjaci trajao je do dugo u noć – lijepo je bilo biti Hajdukovac tog dana.
Ipak, sve to nije nimalo utjecalo na pamćenje Luke Kaliterne.
- Da se ja nisam energično suprostavio takvom njihovom stavu – izjavio je uoči odlaska na turneju Kaliterna – turneja bi bila otpala.
Nakon povratka upotpunio je citiranu izjavu komentirajući rezultate turneje ovim riječima:
- Turneja je uspjela u svakom pogledu, jer smo postigli važne pobjede od kojih je posebno vrijedna ona u utakmici s prvakom Francuske Olimpiqueom u Marseilleu, kojeg smo svladali s 3:2 o čemu je pisala cijela francuska štampa. Uspjela je i u financijskom pogledu, što je manje važno, ali ipak vrijedno spomena. Uspjela je i zbog toga, što je omogućila, da upoznamo krasne krajeve afričkog kontinenta i da se nagledamo brojnih umjetnina vjekovnog umjetničkog stvaralaštva sjevernoafričkih naroda (Šime Poduje piše kako je Kaliterna na putovanjima uvijek inzistirao na oplemenjivanju svojih igrača povijesnim i kulturnim bogatstvima krajeva koje bi posjećivali op.a.). Konačno, a to posebno ističem, turneja je uspjela i zbog toga, što smo na njoj definitivno formirali standardnu momčad i što je ta momčad stekla samopouzdanje pa će se to itekako zapaziti, itekako će koristiti u sljedećem nastupima.
Ja sam uoči odlaska na turneju bio uvjeren u vrijednost moje momčadi. Na turneji me ona nije demantirala. Dapače, igrala je tako dobro da je tuniska, alžirska i marseljska štampa, najljepšim riječima opisivala momčad, njezinu igru, kao i igru pojedinaca. Alžirska štampa je posebno isticala, da je naša tehnička igra na najvišoj razini i da je bolja od najbolje tehničke igre koju su prilikom gostovanja u Alžiru demonstrirale izvrsne francuske i druge momčadi.
Pa ipak, turneja je umalo otpala. Oni članovi uprave koji su je htjeli spriječiti sad mogu zaključiti, kako su loše postupali, a ja se nadam, da će im ovaj naš uspjeh poslužiti, da ubuduće ozbiljno pristupe ocjenjivanju kvalitete momčadi, kako bi izbjegli nesporazume sa mnom i s igračima. Jer, nešto slično onome što se zbivalo u klubu uoči turneje, ne bi se sigurno moglo tolerirati. Takvi pojedinci bi se potpuno diskvalificirali i morali bi snositi odgovarajuće posljedice. Ne bih htio da se ovo shvati kao prijetnja. To je samo razumna i normalna reakcija na pogrešan rad, koji je mogao klubu nanijeti najveću štetu. Ali, to je prošlost i bit će najbolje da je svi, bez iznimke, zaborave.
Ova izjava nije objavljena u tisku, ali svejedno je o njoj brujio cijeli grad. Tu prepirke neće stati.
U vremenu bez televizije nije se moglo znati kakav je i koliko dobar taj Lukin Hajduk. Dosad su igrali samo u gostima: u Zagrebu, u Africi, u Francuskoj. U Splitu Lukinu ekipu još nitko nije vidio izuzev na par utakmica protiv lokalnih nedoraslih suparnika. A tuniške, alžirske i francuske novine pisale su bajke o tom Hajduku. Čak su u epicentrima nogometne izvrsnosti Pragu i Beču popratili turneju i u superlativima bilježili uspjehe Dalmatinaca, a Talijani su sada željeli igrati s Hajdukom. Iako ih u Splitu još nitko nije vidio protiv ozbiljnog rivala, osjećalo se da se na Krajevoj njivi stvara nešto drugačije. Nešto veliko.
Zanimljivo je da i sami igrači izgledaju iznenađeni razinom kvalitete svoje igre. Šime Poduje piše:
U njegovu tonu ne osjeća se radost ili oduševljenje koliko to zvuči kao lagani šok, upravo nevjerica.
Gotovo sva izviješća govore ne samo o kvaliteti nego i načinu Hajdukove igre. Kaliterna je nogomet upijao od čeških majstora, ponajprije Slavista, a oni od svog učitelja, legendarnog škotskog trenera Jakea Maddena, propovjednika izvorno škotske škole igre: pass and move, kombinatorne igre kratkih paseva koja će osvojiti češki i austrijski nogomet. Kaliterna je bio baš radikalan po pitanju stila igre, načina na koji se nogomet mora igrati. To je zasigurno velikim dijelom i razlog stvaranja jedne ovakve ekipe, toliko kvalitetne, ali i ekipe koja je igrala nogomet koji ju je izdvajao od drugih, činio posebnom. Bijeli će dugo vremena u međuratnom jugoslavenskom nogometu figurirati kao stilski najdotjeranija ekipa posve jasnih, nogometno-identitetskih odrednica, vrhunske tehničke izvedbe i naglašene timske igre. Kaliternin Hajduk će u svojim nastojanjima da igra nogomet na određeni način često ići toliko daleko da će im to onodobni kritičari spočitavati kao manu, to tvrdoglavo inzistiranje na pas igri i kombinatorici umjesto kratke i jasne završnice. Injoranti, sigurno bi rekao Luka.
Puni samopouzdanja Bijeli su porazbijali Splita, Borca i Uskoka u preostala tri kola podsaveznog prvenstva uz gola razliku 26:1. Zanimljivo je da su u ožujku igrali tri prijateljske utakmice s ta tri ista kluba i dobili ih uz gol razliku 40:0!
