Uskoro je iz Zagreba stigla vijest koju su svi čekali još od samog kraja Prvoga svjetskog rata – prvi put će se, u jesen 1923., odigrati državno prvenstvo na kojemu će sudjelovati prvaci šest podsaveza od kojih se tada sastojala nogometna Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ili naprosto Jugoslavija – tada već općeuvriježen naziv koji će služben postati tek 1929.: Ljubljanskog, Zagrebačkog, Splitskog, Sarajevskog, Beogradskog, i Subotičkog. Godinu kasnije održat će se i prvo kup natjecanje namijenjeno reprezentacijama gradova, odnosno podsaveza.
Početkom te 1923. Splitski nogometni podsavez broji osam redovitih članova: Hajduk, Split, Borac i Uskok iz Splita, Zmaj i Biokovo iz Makarske, Lovćen i Crnogorac iz Cetinja, te 7 privremenih članova: šibenski Osvit, sinjski Velebit, metkovsku Naronu, dubrovački Jug, gruški GOŠK, gruđanski Slaven i kotorski Primorac.
Bijeli su bez ikakvog problema osvojili svoje podsavezno natjecanje i plasirali se na završni turnir za prvaka države koji se igrao kup sistemom. Protivnik u četvrtfinalu bio im je šampion Sarajevskog podsaveza, klub sarajevskih Hrvata – SAŠK (Sarajevski amaterski športski klub), a igrala se jedna utakmica i to u Sarajevu.
Hajduk je odigrao brojne dvoboje pripremajući se za premijerni ligaški turnir. Prigodom jednog od njih, onog s lokalnim rivalima Splitom – otvorena je novoizgrađena tribina za potrebe velikog sokolskog sleta. Igralište je preuređeno, poravnato i povećano, što je odgovoralo Hajdukovu stilu igre, a teren okrenut u pravcu sjever – jug.
Remizirali su Hajduci s minhenskim Wackerom, lanjskim prvakom južne Njemačke i polufinalistom doigravanja za prvaka Njemačke, potom pobijedili jaki Augsburg koji je nedavno s 4:1 pregazio prvake Njemačke Nurnberg, da bi na kraju stradao novopečeni austrijski prvoligaš, friški prvak njihove druge lige – bečki Slovan, ispraćen s 8 komada u dvije utakmice.
No najzanimljivija priprema za prvo državno ligaško natjecanje zbivala se u Zagrebu nekih dvadesetak dana prije prve prvenstvene utakmice koju će Hajduk ikad odigrati. HAŠK je slavio 20 godina i na svom igralištu u Maksimiru organizirao veliki turnir na kojem su sudjelovali svi prvaci svojih podsaveza. Hajduku je ždrijeb u četvrtfinalu namijenio ljubljansku Iliriju. Bijeli su u poprilično izjednačenoj utakmici razočarali igrom, iako su pobijedili 3:2 hettrikom zadnjeg u početnom nizu čeških majstora koji će Splićane učiti čarobnoj igri – Jaroslava Bohate.
U polufinalu je čekala odlična ekipa Bačke, najstarijeg nogometnog kluba u Jugoslaviji koji je okupljao vojvođanske Hrvate, vjerojatno tada najbolja momčad države uz veliku šestorku (Hajduk, HAŠK, Concordia, Građanski, BSK, Jugoslavija) sa svojim reprezentativcima napadačem Marcikićem i bekom Kujundžićem, te u to vrijeme silno popularnim i cijenjenim vratarom Belom Viragom. Hajduk je i dotad uvijek imao problema s neugodnim Subotičanima – od četiri dotadašnje utakmice dobio je samo jednu, a izgubio tri, sva četiri susreta stala su u gol razlike. Ova utakmica, ili preciznije reći – dvoboj, ulazi u povijest Hajduka kao najduži koji su Bijeli ikad odigrali. Trajao je 240 minuta i protegao se na nevjerojatna četiri dana! Prvog dana utakmica je završila 1:1 pri dominantnijoj igri Hajduka, a posebice u prvoj i zadnjoj četvrtini utakmice. Virag je bio sjajan. Drugog dana igrani su produžeci po kiši i dubokom blatu. Hajduk je zbog ozljede Bohate prethodnog dana morao igrati s 10 igrača. Bačka bolja, ali bez konkretnih prilika. Pravila su nalagala da se trećeg dana odigra nova utakmica, budući tada nije bilo raspucavanja s bijele točke. Hajduk pruža svoju najbolju igru na ovom posjetu Zagrebu, potpuno dominira, no ne koristi niz prilika, pa tako ni penal kojeg Virag brani osamnaestogodišnjem Tonču Bonačiću. Bačka puca samo jednom iz velike daljine. Opet produžeci koji su prekinuti zbog mraka nakon svega pet minuta.
Nadmetanje je ušlo u četvrti dan! U slučaju da opet završi neriješeno, pobjednik bi se odlučio ždrijebom. Bačka je imala drugačije planove. Rano su poveli iz navodno evidentnog zaleđa, na što je Hajduk kasnije podnio i službeni prigovor, i grčevito se branili i obranili od silnih Hajdukovih napada do kraja produžetaka. Koliko je Split već tada disao i živio s Hajdukom najbolje pokazuje tekst tada splitskog najtiražnijeg dnevnika Novog doba:
Usprkos ispadanju, dojmovi iz Zagreba su bili vrlo dobri, postojalo je zadovoljstvo igrom. Barem je to tako bilo javno predstavljeno. Kako je baraka disala nakon poraza, nije teško pretpostaviti. Utjeha svima bila je skora prilika za dokazivanje klase, i to na onoj pravoj, natjecateljskoj sceni.
Motiviran, da ne kažemo nabrijan i gladan, ali i siguran i samouvjeren, Hajduk je otputovao u Sarajevo – takvo je bilo vjerovanje i uvjerenje ekipe – napraviti prvi korak prema nečemu što im pripada, odlučni prebrisati nedavni nezasluženi poraz od Bačke u nadi da će ih ponovo sresti i poravnati račune u polufinalu prvenstva, jer je pobjednik susreta SAŠK – Hajduk išao na pobjednika susreta Jugoslavija – Bačka.
No jedan čovjek mislio je drugačije. Zvao se Janko Justin i bio je zagrebački nogometni sudac, inače bivši nogometaš HAŠK-a. Hajduk je počeo dominantno, samouvjereno i već nakon pola sata vodio 0:3. Nepažnjom vlastite obrane dozvolio je Sarajlijama da iz gužve pred Brajevićevim vratima na samom kraju prvog dijela smanje na 1:3. Justinov šou počeo je u drugom poluvremenu. Dopušta izrazito oštru igru domaćih, dosuđuje kazneni udarac koji to nije bio čime SAŠK smanuje na 2:3, te potom priznaje gol domaćih, nakon igranja rukom toliko očiglednog da su na njegov zvižduk svi igrači stali i potom šokirani krenuli prema centru kad je priznao gol. Sva upozorenja oba svoja pomoćna suca kod oba navedena gola samo je mirno izignorirao.
Tada je postalo jasno da su Hajduke još uvijek proganjali demoni nedavnih tragedija. Iako je izvana sve izgledalo kako treba, unutra je kuhalo, pritisak je rastao kao u ekspres loncu, a zagrebački sudac bio je samo katalizator. I eksplodirao je najmlađi – dvadesetogodišnji Mirko Bonačić, na toj utakmici Hajdukov desni bek. Van sebe od bijesa, nakon gola rukom, uzeo je loptu i pored Brajevića je zakucao u vlastitu mrežu za 4:3 za domaće. Djelitelj nepravde ga je isključio zbog nesportskog ponašanja. Preostalih petnaestak minuta Splićani su se šetali terenom čekajući kraj. Sarajevska pošta navodi da je Justin, pored opisanih nedjela, „previdio cijeli niz off-side-a i handsova i igru je pod njen kraj izgubio potpuno iz ruku.“ Zaključuju: „Zagreb je opet učinio veliku grješku, spremivši nam jednoga od svojih najnesposobnijih sudaca.“ Novo doba donosi izviješće saveznog delegata:
Žalio se Hajduk Savezu, tražio poništavanje utakmice no na zahtjev nije odgovoreno.
Pritisak je rastao i u Hajdukovoj baraci. Opet se kao jedini način otpuštanja tog pritiska vidjelo promjene. I to kakve! Odlučeno je zahvaliti se Jaroslavu Bohati, sjajnom čehoslovačkom reprezentativcu, dotadašnjem napadaču–treneru ekipe. No još veći šok od odlaska Bohate izazvala je odluka uprave kluba o novom treneru prve ekipe – imenovan je dojučerašnji vratar kluba – Luka Kaliterna. Prvi je to put da će Hajduk voditi domaći trener i prvi put da to neće biti igrač–trener, nakon niza od trinaest čeških i jednog austrijskog učitelja. Istini za volju, Kaliterna je već pomagao Bohati u vođenju ekipe, godinama je učio od čeških igrača–trenera, pokazivao najviše sklonosti i prirodnog dara za shvaćanje igre i vođenje ekipe, pa iz današnje perspektive njegov odabir i ne izgleda nelogičan. No tada, nakon niza dokazanih majstora tipovati na lokalnog momka koji još nije napunio ni 30, bilo je vrlo hrabro. Sumnje? Naravno da ih je bilo baš kao i omalovažavanja. Kao da ne znate Split.
Tako je počela avantura čovjeka koji će vremenom postati barba Luka. Od onog nakostriješenog do bahatosti samouvjerenog tipa koji ne trpi neslaganje do dobroćudnog starijeg barbe kojega će svi u Splitu početi doživljavati svojim djedom. Luka Kaliterna promijenit će, kao što znamo, način na koji gledamo nogomet, a Hajduk staviti na nogometnu mapu svijeta.
Početak mu nije mogao biti zahtjevniji. Jedva mjesec dana nakon što je Bohata zadnji put vodio ekipu, Hajduka je čekala nova zagrebačka turneja. Poziv je stigao od novopečenih, prvih državnih prvaka – Građanskog, da im Bijeli dođu uveličati priredbu pod nazivom „Purgerski dan“. Dok je Hajduka eliminirao Janko Justin, Građanski je uživao put do titule da lakši sami nisu mogli izabrati: u četvrtfinalu su tijesno izbacili najlošiju ekipu u ždrijebu – ljubljansku Iliriju, da bi potom u polufinalu voljom ždrijeba dobili slobodan prolaz u finale gdje ih je čekao „Hajdukov“ SAŠK i to u Zagrebu. Ni to nije bilo dovoljno, nego je Plavima, protiv ekipe koju je Hajduk u pola sata na njihovu terenu razbio, trebala ponovljena utakmica da se okrune prvacima, budući je prva završila remijem.
Hajduk je za dan prije utakmice s Građanskim dogovorio susret i s drugim zagrebačkim rivalom – Concordijom. HAŠK je bio nedostupan, jer je gostovao u Sarajevu. Splitski tim je bio prisiljen otputovati bez dva igrača udarne postave – beka Petra Dujmovića i rođenog Bračanina napadača Ernesta Höckmanna. Iz perspektive modernog nogometa to je teško shvatljivo, ali u ono vrijeme amaterizma kada se igrači nisu mogli u potpunosti posvetiti nogometu i kada se igralo znatno manje utakmica nego danas, svaki izostanak iz standardiziranih udarnih jedanaest bio je ozbiljan nedostatak.
No Luka je startao dobro: uvjerljiva igra i sigurna pobjeda protiv Concordije od 0:2 (autogol i Mihovil Borovčić Kurir), ali i umor i potrošnja od čega Plavi sutradan nisu patili. Prije utakmice s Građanskim stigla je i vijest kako je HAŠK teško stradao u Sarajevu od SAŠK-a 2:7. Zašto je to bila bitna informacija za utakmicu Građanskog i Hajduka? U ta vremena česte su i značajne bile utakmice reprezentacija gradova (ili središta, podsaveza). Klubovi su većinom imali ekipe sastavljene od domaćih igrača, a veći gradovi nerijetko i više jakih klubova, pa je osjećaj povezanosti i pripadanja, identifikacije navijača sa svojim klubovima, pa tako i reprezentacijom grada bio iznimno jak. I zato je i motiv Građanskog za utakmicu s Hajdukom, uz sam kontekst rivaliteta sa Splićanima, bio još i dodatno povećan željom da se obrani čast nogometnog Zagreba. No Hajduka to nije posebno diralo i prvih 60-ak minuta proteklo je što u dominaciji Bijelih, što u ravnopravnom nadmetanju uz vodstvo gostiju od 0:1 golom Radića. Kako je utakmica išla kraju, Splićani su padali, a Građanski navaljivao te izjednačio golom iz jedanaesterca kojeg je realizirao sjajna austrijska spojka Franz Mantler, inače prijatelj i dojučerašnji trener-suigrač igrača Hajduka za koji je nastupao 1921., te bio strijelcem, također iz penala, u onoj opjevanoj splitskoj pobjedi nad Građanskim.
Pobjeda nad Concordijom i remi s Građanskim u Zagrebu, pred protivničkim navijačima, smatrani su dobrim rezultatima, a tim više što je Hajduk bio oslabljen neigranjem Dujmovića i Höckmanna koji će uskoro napustiti svoj Split i preko praške Sparte postati dugogodišnjim igračem Concordije, kao i mnogi splitski, a posebno Hajdukovi igrači koje će život odvesti u Zagreb.
Utakmice u Zagrebu sudio je Ernest Fabris, bivši nogometaš, a u vrijeme ovih duela i aktivni član Građanskog. I sudio je odlično. Često je Hajduk u to vrijeme znao prigovarati na suđenje, obično s pravom i gotovo uvijek se pritom pozivao na arbitriranje – Ernesta Fabrisa. S njim su Bijeli bili sigurni da će imati nepristrano, a obično i vrlo kvalitetno suđenje, pa su zagovarali njega kao suca i na utakmicama protiv zagrebačkih klubova, bez obzira na to što je bio Zagrepčanin, te bivši nogometaš i član velikog rivala. Inače je bio i međunarodni sudac – uz brojne prijateljske, sudio je i utakmice velikih međunarodnih reprezentativnih natjecanja – Srednjoeuropski kup i Balkanski kup (tada ne postoji jedinstveno kontinentalno natjecanje, već postoje četiri velika i vrlo popularna regionalna – britansko, skandinavsko, srednjoeuropsko i balkansko) i klupskih natjecanja – Mitropa kup (preteča kasnijeg Kupa prvaka), a bio je i prvi hrvatski sudac koji je sudio na nogometnim turnirima Olimpijskih igara (1924. i 1928.) koji su prije pojave prvog Mundijala 1930. Smatrani i od FIFA-e priznati neslužbenim svjetskim prvenstvima.
Sljedeći dio: Prvo međunarodno putovanje Hajduka
