Napisali smo nebrojeno tekstova o odnosu hrvatske države i hrvatskog društva prema navijačima. Nekako dolazimo do zaključka da je u ovoj našoj zemlji sve otišlo naopako odavno već, od kad postoje grupe koje ukupnom društvu jednostavno nisu dovoljno važne da bi se itko brinuo oko njihove diskriminacije, a nemojmo se lagat, tako je od samog početka.
Utakmica koju je HNS organizirao po svojim mjerilima u srijedu je krasan primjer tog odnosa hrvatske države i hrvatskog društva prema svojim građanima, jer ma što vi mislili o nogometnim navijačima – oni su hrvatski građani baš kao i vi.
I doista smo kao društvo baš zakazali, jer postalo nam je normalno nešto na što nikad nitko ne bi trebao pristati – zadovoljni smo kad nas ne tuku.
Pokušajte čitati priču o tijeku događaja koji ću opisati bez predrasude o nogometnim navijačima koji su ovakvi ili onakvi, pokušajte zamisliti da protagonisti ove priče o putovanju u Rijeku nismo moj sin i ja, nego jedan random maturant elitne splitske gimnazije i njegov otac, čovjek s normalnim poslom, obojica nekažnjavani cijelog svojeg života, sa svim plaćenim porezima, i pokušajte zamisliti da nisu išli na utakmicu Hajduka, nego recimo da su išli gledati koncert nekog svjetskog pjevača.
Već prije puta smo se informirali i vidjeli da je policija dala uputu da moramo doći do izlaza s autoceste na Kikovici do 15 sati, iako je utakmica tek u 19 sati. Ok, rečeno – učinjeno. Doduše, na tri pumpe nismo uspjeli natočiti gorivo, na jednoj zato što je trgovac odlučio prodavati samo onaj skupi benzin, na drugoj zato jer je bila gužva i sve je bilo zakrčeno, a na treću nas nisu pustili jer smo imali obilježja svojeg kluba.
Na Grobniku nas je dočekalo već tristotinjak automobila i oko tisuću ljudi koji su čekali daljnje postupanje. Temperatura ljetno visoka, na raspolaganju nekoliko kemijskih wc-a i tri poluraspadnuta autobusa riječkog gradskog prijevoznika. I nepregledan red policajaca u punoj opremi i čak s nekim bornim kolima nalik na ona oklopljena američka vojna vozila.
Pitamo policajce što sad i kako dalje – kažu; negdje oko četiri ćete autobusima prema Rujevici. Ok, sat vremena čekanja na suncu, srećom automobili imaju klimu, a ostalo nam je još i vode.
Doista, u 16 sati se krcamo u autobuse, nagurani kao sardine, klime nema, dišemo na škrge, a autobusi stoje. Dvadesetak dugih i vrućih minuta. Nisu se svi ukrcali, čekaju drugu turu buseva.
Nakon dvadesetak minuta vožnje u pretrpanom autobusu, iskrcavamo se nekoliko stotina metara ispod rujevičkog kampa, i krećemo uzbrdo, pa nekim stepenicama i uskim prolazima. Traje to sve skupa gotovo sat vremena, jer jednostavno to je predviđeno za ulazak onih tristotinjak ljudi koji bi trebali ići u onaj sramotni kavez, a danas je predviđen za njih i još 2-3 tisuće onih koji idu na istočnu tribinu.
Polako dehidriramo, jer sunce prži, hlada nema ni za lijek, a sve to ide prokleto sporo. Napokon dolazimo do kontrole ulaznica, a onda i onog ponižavajućeg pretresa koji uključuje izuvanje obuće i pipanje genitalija. Sve je garnirano doslovno idiotskim pitanjima zaštitara koji mladog maturanta, dok mu grubo prčka prstom po analnom otvoru pita: “Šta je šta si se ukočio?“.
Već ovdje treba zastati i krenuti s poantom cijelog ovog teksta. Zakazali smo kao društvo. Ako smatramo da je normalno da sredovječni muškarac gura prste u intimne dijelove jednog devetnaestogodišnjeg maturanta samo zato da bi spriječio eventualni prekršaj bacanja petarde ili paljenja baklje, negdje smo gadno zabrazdili.
Ali baš gadno.
Da se razumijemo, paljenje baklji je prekršaj poput nevezivanja pojasa ili bacanja otpada u prirodu, dapače, čak puno manje opasan i štetan, ali da ne bismo ostali na toj usporedbi, pokušajte zamisliti da idete na novogodišnji doček u svojem gradu, na kojem će se, baš kao i na svakoj utakmici – paliti baklje i bacati petarde, što je doslovno jednako zabranjeno i opasno kao i na utakmici, čak i više . I onda zamislite da vas sve do jednog prije dolaska na trg ili rivu pretresaju, izuvaju i guraju vam prste u gaćice?
Pokušajte zamisliti, a ako ne možete, dobro je – normalniji ste nego mislite, jer samo bolesnom umu takvo postupanje prema građanima može biti normalno.
Idemo dalje, ušli smo napokon u krug stadiona negdje iza 17 sati, dakle nešto više od dva sata nakon dolaska, sve to vrijeme bez mogućnosti obavljanja osnovnih fizioloških potreba, usput i poniženog ljudskog dostojanstva.
Ovdje opet pauza – zamislite koliko smo kao društvo zakazali kad smo gotovo svi mi, a bilo nas je nekoliko tisuća unisono zaključili kako “tretman za sada i nije tako loš kako zna bit, zapravo su svi poprilično ljubazni“.
Dokopao sam se napokon wc-a, obavio što sam morao, nakon toga se i napio vode na slavini, jer vidio sam da je na šanku ogromna gužva.
Na šanku zabavna situacija. Za pojesti ima hot dog, a za popiti – radler od grejpa. Fantastično, radler ne pijem iz vjerskih razloga, a grejp ne podnosim. Ljudi piju taj čudnovati napitak i sprdaju se s tim, a ja sve razmišljam kako je ponosni sponzor HNS-a iskoristio prigodu i uvalio onima što ih smatra stokom ono što vjerojatno inače ima prođu bezalkoholnog piva na dan Sv. Patrika u Dublinu. Jednostavno su znali da će stoka bit žedna nakon što je držiš par sati u toru po nesnosnoj vrućini.
Vrhunski marketing – stvori potrebu, a onda je zadovolji.
Uglavnom, bili smo mirni, voda na slavini je bila hladna i svježa, jedna od baš dobrih stvari u Rijeci jest kvaliteta vode.
Nakon svega, počela je utakmica, a ljudi su se na tribini uglavnom ponašali kako se svi navijači na svijetu ponašaju, proslavila se pobjeda, provociralo se protivnike, bilo je i destrukcije, za koju realno smatram da je bila čak i manja nego bi se očekivalo od ljudi prema kojima se konstantno odnosi kao da je stoka, a onda smo negdje oko 21.30, kad je slavlje utihnulo – krenuli prema izlazima.
Onda smo zapeli. Pola sata ispod istočne tribine, dok su kapije bile zatvorene, pa onda još toliko dok smo onako stiješnjeni u toru pokušavali proći kroz prolaz u vidu stepenica širokih otprilike dva metra.
Čekali su nas autobusi koji bi nas trebali odvesti do Grobnika, ali već su bili puni. Ništa, ostaje nam čekati da odvedu prvu turu putnika, pa će se vratiti po nas. Gledam na sat, 22.30. Umoran sam, počela je bura, malo mi je već i hladno, poprilično sam i gladan, a i žedan. Krećem obaviti nuždu u grmlje pored ceste na kojoj se nalazimo, policajac do mene me prvo pokuša zaustaviti, a onda vidi kolegu koji se upravo vraća iz grmlja s istog posla, pa me ipak pušta dalje.
Više od sat vremena sjedim na pločniku, proklinjem dan kad sam prestao pušiti, jer to su oni momenti kad je cigareta iz raja izašla, em te smiri, em imaš što raditi dok uzaludno čamiš čekajući.
Pored nas prolaze sretnici koje su policajci propustili u kombijima i automobilima do stadiona, odlaze u praćenoj koloni, a mi smo ljubomorni na njih i proklinjemo moment kad smo poslušali upute MUP-a i HNS-a pa stigli na Grobnik u predviđeno vrijeme.
Zabavan moment je kad iz nekoliko kombija pljušte uvrede prema policajcima, koji su u tom trenutku – moram ih pohvaliti – bili vrlo ljubazni, ali shvaćamo da ljudima u automobilima scena izgleda kao stotinjak zarobljenika koje su okružili brojni pripadnici interventne policije i pripadnika antiterorističke jedinice.
Par minuta prije ponoći, napokon stižu spasonosni autobusi, a zapovjednik interventne policije nam velikodušno na raspolaganje stavlja dva autobusa, da se ne gužvamo baš kao sardine ako ne moramo. Tako zahvalni krećemo se ukrcati u svoj prijevoz, a odjednom jedan mladi i nadobudni policajac u punom trku kreće prema nama vičući nešto.
Ja sam mu najbliži a kako stojim mirno čekajući ulazak i baš ništa sporno ne radim ne očekujem ono što se događa sljedeće, a to je njegovo grubo odgurivanje uz neku neartikuliranu dreku.
Kako moja malenkost ima otprilike kilograma koliko jedna i pol prosječna odrasla osoba, a svojedobno sam i pivota igrao u mlađim kategorijama RK Split, nisam se baš previše pomaknuo nakon tog njegovog nasrtaja, a to ga je baš – raspizdilo, pa se nastavio nešto neartikulirano derati.
Upitao sam ga zašto me gura i gdje je baš mene našao, kad mu otac po godinama mogu bit, a on je odlučio dignuti ruku i zaprijetiti mi glasno šamarom.
U tom trenutku moj svijet se opet zaustavlja i ja razmišljam o svojoj zemlji, u kojoj živim cijeloga života, bez da sam ikad učinio kazneno djelo, platio sve račune, platio sve poreze, o zemlji koju volim, a predstavnik te zemlje, sve sa grbom na kapi mi prijeti batinama u načelu zato što – postojim.
I žalim samog sebe, a još više žalim tog mladog pijetlića kojemu su obukli uniformu i naučili ga da sam mu ja neprijatelj. Za njega, jasno je to iz njegovog pogleda, ja nisam osoba ni ljudsko biće, ja sam smetnja i broj kojeg treba svesti na njegovu mjeru, ja sam objekt na kojem će on nekažnjeno ispoljiti svoje nakupljene frustracije.
I stojimo tako nas dvojica sučeljeni, on zapjenjen, a ja miran prvenstveno iz razloga što znam da si ne smijem dopustiti ikakav sukob niti mu dati povoda da me uhiti, jer sa mnom je onaj jedva punoljetni maturant, koji još nije stigao položiti vozački, a u osam ujutro mora biti u školi, zaključuju mu ocjenu iz fizike, baš ono što namjerava upisati nakon mature.
I opet ja u tom kratkom trenutku dok procjenjujem isplati li se skinuti nove naočale za vid koje još nisam ni otplatio do kraja da ih zaštitim od loma kad me ovaj ošamari, ili bi taj potez on mogao shvatiti kao izazov pa svoju prijetnju i ostvariti – zapravo razmišljam kako smo kao društvo negdje gadno zglajzali.
Srećom, par starijih kolega ovog mladog i nadobudnog hrvatskog policajca kojeg su uvjerili da su građani Hrvatske njegovi neprijatelji su vidjeli cijelu situaciju i odmaknuli ga od mene, dok sam mu ja i dalje nadobudno ponavljao kako imam dovoljno godina da mu budem otac i da bude pristojan.
Momci koji su mi bili iza leđa, a koji su prošli i puno gore tretmane su u nevjerici, pa po ulasku u autobus provjeravaju s drugim policajcima što sam napravio i što sam mu rekao da onako popizdi, oni jednako vrte glavom u nevjerici i vidim da ni njima nije jasno kako su se, dovraga našli u takvoj situaciji.
I razmišljam cijelim putem do Grobnika jesam li ja lud što ne odustajem, što dopuštam sebi da me netko maltretira otprilike osam sati da bih pogledao utakmicu koja traje manje od dva sata?
Razmišljam opet gdje smo kao društvo zakazali kad nam je sve to normalno. Razmišljam kakvo smo mi to društvo kad će dio onih koji su prošli ovo puno puta kao i ja ovo sve komentirati – pa šta ovaj Dvanaesti uopće piše o ovome, pa ovo je sve luk i voda kako je inače. I jest, doista jest, ovaj put uglavnom nisu ni tukli, a ni pucali.
Razmišljam i kakvo smo mi to društvo kad će velika većina građana ove zemlje nama, građanima ove zemlje koji žele gledati nogomet reći – pa šta se žalite, tako vam i treba kad želite gledati nogomet.
Zaključak je – mi smo vrlo poremećeno društvo sa sasvim iskrivljenim vrijednostima i prihvaćamo da je normalno dio građana tretirati kao stoku.
Na koncu, negdje po putu, tamo dok je zora pucala iznad splitskog zaleđa sam saznao da zapravo moram biti zahvalan što se nismo ukrcali u onu prvu turu autobusa, jer oni su na polazak prema Grobniku, sve onako kao sardine u konzervi čekali na polazak više od sat vremena.
Ali dobro je, nisu ih tukli. Na njihovu radost, ali i na razočaranje onih koji misle da bi sve te tipove ionako trebalo pendrečiti čim se pojave negdje.
Bolesno društvo, baš bolesno. Ako vas zanima za kraj, maturant iz priče je dobio peticu iz fizike. A jučer je, huligan jedan – zapalio baklju nakon što je završio svoj gimnazijski dio života.
I nikome ništa. Do sljedećeg gostovanja.
