“Svjetska anti-doping organizacija (WADA) djeluje u potpunoj samodostatnosti i ne tolerira nikakvu vanjsku kontrolu“. Ovo nisu riječi nikakvog sportaša nego ih je izrekao talijanski istražni sudac Walter Pelino, koji je 2021. godine odbacio istražni nalog protiv biciklista Alexa Schwazera. Wada će izdavati skupa priopćenja nakon toga, to je njihov modus operandi, ali neki dodatni vanjski osigurač kontrole neće uvesti. Znate ono kako svi znamo da su Uefa i Fifa mutne organizacije? E pa isto to vrijedi za Wadu, samo se oni drže ispod radara i pomalo snobovski, jer su ipak kao znanstvenici. Dakle, treba s ovom premisom krenuti kad analiziramo slučaj Marija Vuškovića.
Vuškovićev slučaj je jako upitan iz tri odvojena razloga. Prvi je generalna metodologija antidoping kontrole na EPO, drugi je posebnosti u samom uzimanju uzoraka u ovom slučaju, odnosno ono famozno odležavanje uzoraka urina kod tehničara preko vikenda. Treći je sama upitnost odluke, zbog čega se mnogi njemački mediji pitaju krije li se iza ovakve odluke nešto mnogo veće. Pa krenimo s prvim razlogom.
Postoji neupitno pouzdan način da se ustanovi je li netko uzimao umjetni EPO. Umjetni, jer EPO postoji u svakom od nas, kad ga nema to je znak težih bolesti, najčešće krvnog raka. Dakle, antidoping labaratoriji moraju ustanoviti postojanje umjetnog eritropoietina, ne onog koji već jeste u organizmu. Postoji čak dva testa koja nepobitno utvrđuju da se radi o umjetnoj supstanci, a ne prirodnom proteinu, spektometrija i DNK analiza. Problem je da Wada i nacionalne podružnice ove agencije koriste treću metodu. Koja nije sto posto sigurna te u konačnici ovisi o ljudskom tumačenju. Plastično kazano, razmažu uzorak urina na papirić na kojem su EPO antitijela te onda obzirom na reakciju zaključuju radi li se o prirodnom ili umjetnom proteinu.
Test je inače dosta precizan, ali definitvno ne savršen, uz jednu dodatnu ogradu. Postoje osobe koje prirodno proizvode veće razine EPO-a u krvi i njima uvijek pokaže pozitivno, takav je slučaj primjerice triatlonca Rutgera Blekea, kojem je prijetila 18 mjesečna suspenzija. Na kraju je morao biti oslobođen na pravom sudu jer su belgijski liječnici ustanovili da mu bubrezi proizvode povećanu količinu EPO-a sami od sebe. Druga stvar je da su istraživanja pokazala kako razina ovog proteina raste u organizmu sama od sebe nakon napornih treninga. Iako to samo od sebe otežava posao antidoping tehničarima da utvrde radi li se o umjetnom proteinu, Wada i dalje uzorke uzima nakon treninga. Tako je i Vuškoviću uzet.
Mnogi znanstvenici su odradili istraživanja koja pokazuju nesavršenost metode kojom se Wada koristi, s druge strane su laboratoriji koji imaju ugovore radili testove kojima pokazuju da je kao dovoljna preciznost. No, nju u konačnici određuje ljudska prosudba, a to je i u ovom slučaju važno. Naime, Douwe do Boer, antidoping stručnjak kojeg je angažirala Marijeva obrana i koji je nadzirao rad na B uzorku tvrdi da je on bio negativan, što recimo nije bilo poznato u domaćim medijima. No, laboratorijski kemičari su na osnovu slike zaključili drugačije. Zanimljivo, o tome je i sudac S. R. Oberholz imao oprečno mišljenje na suđenju i u presudi, no o tome više u trećem problemu ove priče. Ključ je da postoje znanstveni radovi koji dokazuju da je moguća pogreška kod testova. Zapamtite to za ono što će biti poslije.
Druga problematika ovog slučaja su posebnosti samog postupka kod uzimanja i analize uzorka Marija Vuškovića. Prije svega, nije mu objašnjeno što i kako može raditi, iako je to bila dužnost tehničara obzirom da je prvi put bio testiran otkad je u Njemačkoj. Mogao je, primjerice, tražiti vađenje krvi, a ne uzimanje urina. Da je Vušković napravio proceduralno pogrešku kod testa, to bi ga teretilo, no u slučaju Nade (njemačke Wade), ne uzima se kao problem, pa hajdemo pustiti to sa strane, koliko god suludo bilo. Ali, tehničar je onda tri dana uzorak držao kod sebe doma.
I to je trenutak u kojem bi korištenje zdravog razuma tražilo da se testiranje poništi. Da netko ubije pet ljudi u prometnoj nesreći, pa mu se izvadi krv i onda je tehničar kod sebe drži tri sata, a ne tri dana, to ni na jednom sudu ne bi bilo iskoristvo kao dokaz. No, ni Wada ni DFB-ov sud nisu to uzeli u obzir. Što je u najmanju ruku redikulozno, da se takvo što dogodi na Balkanu Nijemci bi s prezirom gledali na untermensch s jugoistoka Europe. Uz to, tu je problematika analize B uzorka, za koji stručnjak obrane kaže da je bio negativan. A labaratorij da je pozitivan. “In dubio pro reo“, odnosno kod dvojbe da se ide na ruku tuženiku, nešto što je čitava Europa preuzela od rimskih vremena još, kod DFB-ova suda ne postoji. Bilo je tu još protokolarnih pogrešaka Nade, primjerice dokumentacija nije odmah predana Vuškovićevu timu, jer je bila gotova tek dva tjedna pred ročište, ali to su minorne stvari u odnosu na ove slonove u frižideru.
I za kraj, sama odluka, koja je potaknula brojne njemačke komentatore da unisono kažu kako za DFB i Nadu ovo nije bilo pitanje Marija Vuškovića nego nešto puno veće. No, krenimo s dva citata suca Oberholza o B uzorku. Dakle, rasprava je bila je li slika koja nastaje nakon stavljanja antitijela na uzorak pokazuje pozitivni ili negativni rezultat na EPO. Na ročištu u veljači Oberholz o tome kaže:
Ako se znanstvenici ne slažu oko evaluacije slike, onda je je izvan ekspertize suda da zaključuje o njoj.
A onda u presudi o istome:
Slika je sasvim dovoljna za odluku.
Možda će biti čudno, ali ovo zapravo i nije iznenađenje, detaljnijom pretragom interneta može se ustanoviti kako je Oberholz u nekoliko navrata pokazao sklonost da jedno kaže pred odluku, a onda u njoj bude oprečan svojim izjavama ili ih jednostavno zanemari. I odluke su se nekako uvijek poklapale sa smjerom DFB-a. Onako usput, lani je pokazao i nedostatak socijalne inteligencije, jer je izgrede navijača Hanse usporedio s razaranjem Ukrajine. Nakon službenih prosvjeda Ukrajinaca morao se javno ispričati.
Ono u čemu se brojni komentatori slažu je činjenica da bi priznanje pogreške u slučaju Vušković natjeralo Nadu i DFB na radikalan zaokret kod doping kontrola. A onda je i upitno koliko bi se još sportaša moglo žaliti. Stoga zapravo nisu niti najsretniji da je slučaj ovoliko u žiži javnosti, zato su i nudili nagodbu. Koja je iznosila šest mjeseci kazne, što bi faktički značilo da bi Vušković najnormalnije igrao sljedeću sezonu. No, njegov tim na to nije niti mogao pristati, sve da i žele, jer bi značilo priznavanje krivnje, a onda je to kazneno djelo.
Sud nije valorizirao Mariov detektor laži, kao niti analizu liječnika prema kojoj nema uboda na tijelu. A optužba je da je sam uzimao EPO, iako liječnici pojašnjavaju da je to praktički pa nemoguće, i kad se legalno uzima za liječenje ne daje se samome sebi već je potrebna liječnička asistencija. Zanimljiva je stvar da je i sam sportski tužitelj predlagao manju kaznu od predviđene četiri godine, potvrđujući da je u krvi pronađena manja količina EPO-a.
U konačnici, kad se makne koprena političke korektnosti, zapravo je dosta izvjesno da Marijo Vušković definitivno nije uzimao nikakvo ilegalno sredstvo. A istovremeno nije izvjesno da svejedno neće biti kažnjen. Jer nogometni i antidopinški sustav štite sebe i svoje prakse. I zaradu ovlaštenih labaratorija, jer to je razlog da se ne koriste pouzdanije spektometrijske i DNK metode. Izbjegava se i davanje brojnih odgovora na upitnu metodologiju, iako sama odluka neće utjecati na medije, koji su već krenuli propitivati Nadu i DFB. Vuškoviću to ne pomaže mnogo, dapače, čak bi moglo biti problematično ako ove mutne organizacije zauzmu rovoski položaj. Na kraju će mu ostati posljednja instanca, CAS, sportski sud. Koji bi mogao nezanemariti neke stvari koje Nada i sudac Oberholz zanemaruju.
