Jučer je u Splitu otvoren Mediteranski festival knjige, i nekako smo pod dojmom tog događaja, nezasluženo zapostavljenog u medijima, jer (za sada) nema skandala, nitko se nije skinuo u toples, a nitko nije ni zapalio internet. Još.
Kako mi to sve skupa želimo drugačije, između ostalog planiramo obilježavati neke važne datume u povijesti, a danas je rođendan jednom od najvažnijih mediteranskih, preciznije španjolskih pisaca u povijesti, zahvaljujući prvenstveno jednom od najvećih s ovih prostora važnog i nama – Miguelu de Cervantesu Saavedri, koji je rođen prije točno 475 godina.
Bilo bi optimistično od nas čekati pravi jubilej koji dolazi za 25 godina, pa ćemo o velikanu svjetske književnosti nešto napisati danas, a vi možete i čekati, kažu da Internet pamti sve.
Rođen je, ako je vjerovati izvorima na današnji dan negdje u okolici Madrida, a smatra ga se jednim od prvih modernih pisaca španjolskog jezika, i jednog od najvažnijih u svjetskoj književnosti općenito.
U ranoj mladosti je, kažu, bio prisiljen napustiti domovinu zbog sudjelovanja u dvoboju, pa je u Rimu radio kao službenik kod jednog kardinala, a povratak je zaslužio službom u španjolskoj mornarici, točnije tadašnjoj verziji mornaričke pješadije, ili marinaca.
Pet godina službe je obilježilo ranjavanje u bitci kod Lepanta, nakon čega je doživotno zaradio invaliditet lijeve ruke (kasnije se hvalio kako je žrtvovao lijevu ruku za slavu koja mu je donijela desna s kojom je pisao), a nakon što je u jednoj bitci zarobljen od strane Barbara, proveo je još pet godina u zatočeništvu, nakon čega je za njega plaćena otkupnina i uspio se vratiti u Madrid.
Taj invaliditet ruke mu je i priskrbio nadimak El manco de Lepanto (kripl iz Lepanta) kojeg smo stavili u naslov da bi privukli vas petoricu koji čitate ovakve stvari da kliknete na članak.
Tada je imao 33 godine i radio je razne poslove, između ostalog i kao poreznik, a prvo djelo je objavio nekoliko godina nakon oslobađanja, ali nije se proslavio, da bi dvadeset godina ostao nepoznat.
A onda je, kao svojevrsnu kritiku društva i ruganje s tada vrlo popularnim romanima o viteštvu 1605.-e objavio Don Quijotea, točnije prvi dio tog romana o ingenioznom vitezu od La Manche.
Ostalo je, rekli bismo u lošem romanu – povijest, ali drugi dio romana, književni znalci kažu puno zrelijeg i psihološki istančanijeg, objavio je tek nakon deset godina.
O važnosti tog romana su napisani tomovi ozbiljnih knjiga, a kako to obično biva, u našim krajevima ga je najviše popularizirao Miljenko Smoje, kroz lik Servantesa iz Malog mista, kojeg je u TV seriji briljantno utjelovio Ivica Vidović.
Iz današnje perspektive, čitanje tog monumentalnog djela izgleda možda naporno, ali ako ga se stavi u kontekst vremena, riječ je o vjerojatno prvom velikom modernom europskom romanu, koji se služio tehnikama koje su potpuno promijenile način pisanja, a duboko u srži je, kao i većina velikih djela – bio kritika društva i ruganje s prevladavajućim licemjerjem u istom.
Ako ništa drugo, zbog pionirskog ruganja licemjerju, Miguel de Cervantes ostaje zauvijek jedan od naših idola.
I da ne bismo zaboravili – čovjek na tovaru koji prati glavnog heroja je valjda prvi side–kick u povijesti koji je barem jednako popularan kao onaj koji nosi priču, i zato sretan rođendan ocu Sancha Panse.
A sad žurimo na Mediteranski festival knjige.
