Pregledom onih uspomena na Facebooku sam ustanovio kako sam na jučerašnji dan prije točno pet godina bio u Liverpoolu. Hajduk je igrao s Evertonom, otišli smo s nekom ludom nadom u srcu, ali razumno ne očekujući puno. Pet godina i jedan dan kasnije, otišli smo u Španjolsku s nekom ludom nadom u srcu, očekujući ne znam ni ja trenutno što.Iz svih smjerova hajdučki puk stiže prema Valenciji.
Neki su produžili još iz Portugala, neki su krenuli cestom, a zadnjih par dana su aerodromi puni likova koji se pokušavaju prebaciti na mjesto utakmice preko raznih destinacija. Naša mala ekspedicija je sinoć sletjela u Madrid, pa krenula prema Valenciji, a prespavali smo u jednom gradiću usred pokrajine Castilla-La Mancha, pa mi je noćas pred spavanje taj Don Quijote de La Mancha neizbježno jurišao po mislima.
Ingeniozni Hidalgo je jedan od mojih osobnih idola, posebno od kad mu je Smoje u “Malom mistu” genijalno posvetio lik Servantesa, koji je isto imao svoje ideale, nije mario za svijet oko sebe, dapače, gadio mu se, a iako je bio predmet konstantnog izrugivanja, na koncu nam je svima prirastao srcu. Da, Hidalgo i Smojin Servantes su me toliko zaokupili da sam im odlučio posvetiti današnje javljanje iz srca Španjolske, jer ne treba imati previše mašte za shvatiti kako sve ono što Hajdukovci prolaze zadnjih godina, boreći se za ideale i čistoću dok ih prljavi, pokvareni i zli izruguju i proglašavaju luđacima, a oni umjesto na njih jurišaju na vjetrenjače – podsjeća na tužnog viteza od La Manche.
I znate, veličina ingenioznog Hidalga, kao i Smojinog Servantesa je isključivo u njihovoj čistoći, u njihovoj ljubavi prema Dulcineji, odnosno Lavanderi Keki, a ponajviše u njihovom neprihvaćanju licemjernog svijeta koji ih okružuje, pa makar i bijegom u svijet mašte. I zaspao sam na koncu ipak, a jutros sam odlučio maštati o tome kako ćemo već večeras, a ako ne tad, onda za tjedan dana stvarno kacat tu žutu podmornicu, neka mi sveti John, Paul, George i Ringo oproste na pokvarenoj mašti i prljavim strastima.
