Kao što su čitatelji mogli zaključiti u prošlom osvrtu, godine čine svoje. Jurnjava za novim naslovima, pogotovo ako su hack ‘n’ slash naslovi ili bilo što drugo što traži reflekse, agilnost i energiju osamnaestogodišnjaka na nekom koncentratu energetskih napitaka, već i na samu pomisao izaziva u meni bezvoljnost. Nije samo stvar ni tog adrenalina, već i činjenice da je riječ o oprobanim receptima i formulama koje, nakon desetljeća i desetljeća gaminga, ne nudi “ono nešto”, niti pomiče granice koje bi me mogle prikovati za ekran na duže vrijeme. I da, postoje iznimke, no o tome sam već nešto kratko i prošli put pisao, a kažu mnogi da je Helldivers 2 dio tog uskog kruga. No, o tom nekom drugom prilikom.
Kada smo kod iznimaka koji ne ulaze u popularne žanrovske obrasce, jedan od naslova koji me zatekao svojim konceptom i izvedbom jest No Man’s Sky, ali ne obična, već VR (virtual reality) verzija. Prije nego se posvetim samoj igri, dopustite mi par digresija. Za početak VR kao tehnologija trenutno je negdje u zoni one poznate izjave iz serije Chernobyl lika Anatolya Dyatlova – “not great, not terrible”. Postoje inačice za PC, postoje i recentne kombinacije AR (augmented reality) i VR u obliku Apple Vision Pro koji košta kao svetog Petra kajgana (3500 USD!!), ali nešto pristupačniji uređaji poput Quest 3 ili PS VR 2. Puno se očekivalo od tehnologije koja je svoje početke imala još u 1990-ima te doživjela svoj procvat s Oculus Riftom, barem kada je gaming u pitanju, ali nikako da se desi ozbiljan skok koji bi pomaknuo neke od “open world” naslova poput Red Dead Redemption 2, Elder Scrollsa ili Fallouta u tom smjeru. Postoje, naravno, objektivni razlozi za to, no u svakom slučaju dosadašnji rezultat je da se na VR-u u prosjeku igraju igre koje podsjećaju na Guitar Hero ili neke od banalnih sportskih edicija u sklopu Nintendo Wii. Drugim riječima, idealno za gamersku starčad poput mene, ali i te igre brzo dosade. I taman kad sam pomislio da sam bacio nepovratno novac kupnjom PS VR 2, odlučio sam otpuhnuti prašinu s kacige i kontrolera i probati maloprije spomenuti No Man’s Sky u VR verziji. I nisam zažalio.
Riječ je o igri koja je u “običnoj” verziji izašla još 2016. godine kao proizvod Hello Games studija, i koja se najavljivala kao “open world”/”sandbox” igra preživljavanja koja će promijeniti sve. No, netom nakon što je puštena u prodaju, doživjela je, blago govoreći, potpuni debakl. Nedovršena, neispolirana, prepuna bugova i grešaka, kod entuzijastične publike proglašena je jednim od najvećih fijaska koji su zadesili recentnija gamerska izdanja. Možda je jedino izlazak Cyberpunka 2020. godine rezultirao s više ogorčenosti i frustracija od onoga što je No Man’s Skye priuštio gamerskoj zajednici. No, nakon nekog vremena došle su velike zakrpe i dodaci koji su konačno isporučili ono što je i na početku obećano. Dok ovo pišem izašla je 4.0 zakrpa koja je donijela nove sadržaje spektakularnog dizajna. Valja naglasiti kako problem s preuranjenim izlascima neke igre na tržište nije (nužno) pitanje kvalitete rada nekog studija, već bespoštedne utrke da se preduhitri konkurencija, a što onda rezultira nedovršenim i manjkavim proizvodima. Da se može i da se treba zauzeti drugačiji stav pokazuje i nedavno objavljena vijest kako Larian Studios neće raditi ni DLC niti nastavak hvaljenog Baldur’s Gate 3 jer smatraju da je iskustvo igranja kao i strast prema onome što radite važnija od brzopotezne i brzoplete zarade. Vječna im slava zbog takvog stava.
Eh te digresije…gdje sam stao? Ah, da. Dakle, No Man’s Sky je simulacija svemirskog istraživanja koja prvo obeća, a onda ispuni sve ono što sam barem ja, dječački sanjao da bi video igre sutrašnjice trebale pružiti. A sama priča počinje poprilično kriptično. Budite se na xyz planeti xyz planetarnog sustava u xyz galaksiji i pokušavate se sjetiti tko ste, što ste i što tu radite. S vama komunicira nepoznati entitet koji vas usmjerava na rješavanje misterija koji nije samo vezan za individualnu sudbu, već postavlja pitanja i o naravi samog svemira. Da parafraziram jednu rečenicu iz Dune serijala: The Traveller has awaken. I onda kroz taj narativ se upoznajete s osnovnim postavkama igranja, bilo da je riječ o kretanju po mapi, skupljanju resursa, brojnim popravcima i izgradnji različitih uređaja ili zgrada i instalacija koje pomažu napretku kroz igru. Tu se, međutim, krije i jedan od problema igre jer treba imati dovoljno koncentracije i strpljenja da se prebrodi uvodni dio kako bi se konačno otisnuli u svemirska prostranstva jer je krivulja učenja poprilično oštra. Trenutak napuštanja planete i početak istraživanja drugih okolnih planeta, sunčevih tj. planetarnih sustava i svemirskih postaja je jedan od razloga zašto je No Man’s Sky naprosto divna igra. Sam ulazak u kokpit svemirskog broda je osjećaj za sebe u VR okruženju, a kamoli kad “osjetite” međuplanetarnih prostor i putovanje pulsnim i hyper pogonom između planeta i planetarnih sustava. Uzgred budi rečeno, igra je i specifična po tome što praktički nudi neograničen prostor istraživanja jer stalno generira novi sadržaj, a prema Wikipediji u ovom trenutku vam je na raspolaganju apstraktnih 18 kvintilijuna (1.8×1019) planeta. Govorim prijateljima i poznanicima da ova igra nudi najbliži osjećaj nečega što smo se nadali kao djeca osjetiti velikim obećanjima svemirskih istraživanja, a koji su trentuno najviše vezani za to što nam malo jači teleskop govori o udaljenim galaksijama, dok je odlazak u svemirski plićak rezerviran za narcisoidne i razmažene milijardere. Osim toga, igra ne prati linearnu logiku, nije usmjerena isključivo na razaranje i destrukciju (iako ima i toga za one željne malo svemirskog ratovanja), već nudi romantizirani eskapizam galaktičke eksploracije i preživljavanja kao malo koja igra danas. Možda će mojoj generaciji gamera najlakše shvatiti o čemu se radi ako kažem da ima duh C64 igre “Elite” koja je onomad bila predmet fascinacije iako se radilo o primitivnoj vektorskoj grafici.
Istaknuo bih i predanost detaljima koje je stvarno teško detaljno nabrojiti. Od poznatih do egzotičnih kemijskih elemenata i spojeva, flore i faune te (ne)prijateljskih vanzemaljskih civilizacija i rasa pa sve do izgradnje i nadogradnje manjih i većih svemirskih brodova (fregate). Možete praktički raspolagati svojom vlastitom trgovačkom ili gusarskom armadom, izgraditi baze na kojoj god lokaciji želite, osnovati naselja i širiti svoj utjecaj u svemirskom beskraju. Drugim riječima, da VR uređaji nisu još uvijek malo veći napor ako ih držite na glavi više od sat ili dva vremena, No Man’s Sky je jedna od onih igara koju kad počnete igrati potpuno izgubite osjećaj vremena, a bogami i prostora. Na kraju, posebnu poslasticu predstavlja igranje u multiplayeru. Vjerujem da je zabavno i u običnoj verziji, ali ništa ne može biti toliko dobro koliko kada s osobom s kojom igrate paralelno letite s planete u međuzvjezdani prostor. Ako zbog ničeg drugog, samo zbog tog osjećaja, svaka minuta “potrošena” na ovu igru je dobro potrošena minuta.
