Započinjem ovaj članak isprikom. U četvrtak sam pisao o rekapitulaciji sezone, a sezona nije gotova i zbog toga se ispričavam, jednostavno sam bio preumoran od svega.
Dva dana nakon shvaćam koliko to nije sportski, jer, majkumu, pa osam utakmica, sedam bodova, a prva je baš protiv tih koji nam bježe sedam bodova. Ok, realnost s ozljedama je tu, i kladionice uopće nisu u krivu kad na pobjedu Hajduka stavljaju ogromne koeficijente, ali kad smo se osvrtali na realnost još?
Ono što me još više pogodilo je što smo nekolicina nas dobronamjernih počeli raditi neke analize, procjene, propitivati kadrovska rješenja, što bi bilo potpuno normalno da je riječ o bilo kojem klubu ili firmi osim Hajduka. Jer ja napišem da nam treba bolji predsjednik od Jakobušića, s čime bi se, potpuno sam uvjeren, složio čak i sam Jakobušić, jer kako reče – on osjeća Hajduk i sigurno bi volio da ga vodi netko sposobniji od njega, ali ovi drugi pišu o raspadu, o do sad nezapamćenoj drami, potresima…
Ljudi moji, Hajduk je danas pedeset godina ispred onog gdje je bio prije samo deset. Shvatite to.
I nema više drama ni potresa. Vrijeme je za staložene, hladne i poslovne odluke, s planom i ciljevima. Ja sam, recimo, uvjeren da će NO o predsjedniku Uprave odlučivati na temelju barem pedeset drugih parametara, a da će konačni sportski uspjeh momčadi biti vrlo sporedan, odnosno tako bi trebalo biti.
Hajduku definitivno treba kontinuitet, treba mu sustav. Taj kontinuitet znači isti smjer, a sustav znači da eventualno micanje jedne ili dvije figure neće izazvati lančane reakcije.
Jučer mi je jedan dragi kolega spomenuo kako je ta moja mantra o sustavu i kontinuitetu – utopija, i ja se s tim u dobroj mjeri slažem. Ipak, to je jedino što imamo kao navijači Hajduka – vjeru u nemoguće.
A pritom ovo ne da je nemoguće, to je nužno, to je preduvjet za normalno poslovanje. Jedan od najvećih problema u Hajduku su ljudi koji nisu spremni prihvatiti sugestiju ni tuđe mišljenje, i svi koji dođu misle da moraju ispočetka i da treba prvo sve srušit i potjerat.
A nije tako.
Evo, usporedimo situaciju s mordorskom perjanicom, gdje su se dogodile tektonske promjene, došli demokratski izabrani ljudi, koji se bore za poštenje, na platformi toga da su ovi do sad bili lupeži. I onda su došli i ostavili ih da budu tu uz njih u prijelaznom razdoblju.
Da ne poremete procese, jer koliko god su bili nepošteni, neke stvari su odradili dobro, je li tako? Majkumu, uzeli su x titula u nizu i nećemo valjda sad sve srušit tek tako.
E u Hajduku bi svi uvijek tako, a tako ne ide. Ova garnitura je započela neke fenomenalne procese, odradila dizanje kluba na vrlo pohvalan način i samo je pitanje imaju li snage, znanja i vizije to nastaviti istim ritmom. Moj je dojam da su došli do granica svojih mogućnosti i da im treba osvježenje i poboljšanje, ali to je samo moj dojam. Ja mislim i da nam treba bolji napadač od Livaje, što ja tu mogu, sanjar sam.
I ta nova ili novi koji će doći u upravu ili na čelo nje mora surađivati s onim ljudima koji su tu bili i prije baš zato da ne bude hvatanja konaca, nego da se u novu sezonu krene odmah iz letećeg starta.
Ali nikakve drame ne treba biti, nikakvih potresa neće biti.
A sad, ajmo dobit Rijeku, onima koji misle da bi nam više odgovaralo da Rijeka bude prvak, a ne Dinamo imam samo jednu poruku – u redu, ali Hajduk mora dobit svaku utakmicu. Uvijek i protiv svakoga.
Još da nekako uspije pobijedit samog sebe.
