Prema nekim analizama, nalazimo se u svojevrsnoj produkcijskoj stagnaciji video igara. Ne toliko količinski koliko u smislu inovativnosti i probijanja postojećih barijera narativa i igrivosti. Naravno, to ne znači da proteklih nekoliko godina ili cijelo desetljeće nije bilo igara koje su pomicale granice ili postavljale neke nove standarde, bez obzira na platformu na kojoj se igralo. Sada se već može bez problema govoriti o klasicima poput Red Dead Redemption 2, Witcher 3, GTA V, The Last of Us I i II, Dark Souls i sličnim naslovima.
Ono što meni osobno smeta, kao nekome tko igra video igre od svoje cca sedme godine, jest što je primjetan pomak od žanrovske raznolikosti od 1980-ih pa sve do kraja 1990-ih na relativnu jednoobraznost žanrova koji su sve uglavnom sveli na “hack and slash” pristup ili klasični “first person shooter“ (FPS). Čak su i RTS (Real Time Strategy) igre, pogotovo s nešto ozbiljnijom pričom i likovima, svoj zenit imale sa Starcraft II jer su modovi orijentirani na taktičku brzinu i vještine jednostavno pomele tržište.
Činjenice su, međutim, neumoljive. Nova generacija gamera u prosjeku preferira najviše igre s akcijom i adrenalinom u nekakvoj “battleareni” ala Fortnite, dok se za pomak iz te zone komfora produkcija mora pomaknuti na holivudsku razinu da bi zadovoljila očekivanja, kao što su to napravili maloprije spomenuti serijali.
Čemu ovakav prolog? Naime, iskreno bih volio da mogu više i detaljnije pisati o novim naslovima, ali to je nemoguća misija iz više razloga. Prvo, kako godine idu, suprotno uvriježenim pretpostavkama da video igre neminovno stvaraju “ovisnost”, osobe koje su puno igrale u tinejđerskom razdoblju ili u dvadesetima, pa čak i tridesetima, ulaskom u klub 40 +, vidljivo opada, ne možda toliko interes, koliko i vrijeme za igranje nekog novog naslova.
Osobno kao netko tko jest dio tog kluba, vidim problem koji je istovremeno i problem manjka interesa jer mi većina naslova ili nema smisla, ili predstavljaju frustraciju s kojom se ne mogu nositi (mislim na tebe Dark Souls III i Elder Rings), ali i problem kroničnog nedostatka vremena. Ironija je tim veća jer u ovim godinama prosječni gamer sada konačno ima i financijskih sredstava da si priušti i opremu i nove naslove.
Na konzolaškim rasprodajama, kao i onima na Steamu, bliješti s ekrana gameoteka gdje iza svakog naslova stoji rečenica: “Neka ja to imam, igrat ću kasnije kad budem imao vremena”. A to vrijeme svakim danom je sve oskudnije i oskudnije, na isti način kako je bio i novac dok sam bio tinejđer. Nije riječ o spefičnom, osobnom problemu jer i mnogi drugi koji su +/- 5 godina u generacijskom okviru dijele isti ili sličan sentiment.
I što je onda odgovor na takvo stanje? Igraju se klasici koji su obilježili mladost ili djetinjstvo jer se poznaje struktura i logika igre, ali i zato jer nude nostalgično-melankolični momentum. Iz tog razloga bih volio u ovim malim memoarima prvenstveno “pokucati na vrata zaboravljenih asova”, što zbog svega maloprije navedenog, a što i zbog potrebe da se novim generacijama približe naslovi koji i danas imaju iznimno lojalnu fan bazu. Stoga, dopustite mi da kažem par crtica o igri, ali i o žanru koji se danas nalazi na marginama popularnosti – Heroes of Might and Magic III iz TBS (Turn Based Strategy) žanrovske skupine.
Heroes of Might and Magic III, to je valjda jasno, ima i svoje prethodnike, no treći nastavak je, usudio bih se reći, aklamacijski najbolji nastavak među fanovima, pogotovo jer je doživio cijeli niz podserijala, ali i proširenja. Postoje i nastavci IV, V i VI, ali među fanovima oni su kao “onaj čije se ime ne spominje” iz Harry Potter serijala.
No, dobro krenimo redom. Riječ je o PC strateškoj igri na poteze koja je svjetlo dana ugledala 1999. godine, smještene u srednjovjekovni fantasy svijet u kojem je moguće igrati s više različitih frakcija rasa ili vrsta (Conflux, Castle, Tower, Stronghold, Rampart, itd…), ovisi koju točno ekspanziju pokrenete, a ima ih napretek.
Svaka od navedenih frakcija ima svoj temeljni grad koji se može nadograđivati i razvijati nakon završenog poteza koji se računa kao jedan dan. Nakon završenog tjedna, osim ako vas ne pohara kuga (da, i to ima u igri) grad je osvježen novim vojnim resursima.
Nadogradnja otvara raspolaganje različitim vojnim jedinicama koje se mogu, onako šahovski ugrubo rečeno, svrstati na rasponu od pijuna do kralja tj. kraljice. Svaka od jedinica, bez obzira bila najnižeg nivoa ili onog najvišeg, raspolaže s nekim od posebnih “perks”, odnosno karakteristika koje u srazu s protivničkom vojskom mogu značiti stratešku i taktičku prednost, ako se pravilno koriste. I kao što sam naziv žanra kaže, igra se igra na poteze, bilo da je riječ o kretanju na mapi, bilo da je riječ o izravnom sukobu s vojskom drugog junaka ili samostalne vojne jedinice.
Također, svaka od frakcija ima specifične heroje sa svojim početnim karakteristikama koje se mogu učiti kako heroj skuplja iskustvo (experience) i napreduje (level up). Te karakteristike mogu biti od snage napada i obrane, raspolaganje s “manom” za magiju, jačinu spellova, ali i brzine kretanja na mapi, odnosno koliko “koraka” može napraviti u jednom danu pa sve do vještina diplomacije koje mogu povećati vjerojatnost da se nasumične vojske na mapi pridruže vojsci junaka ili junakinje koju vodite. Sve te vještine, uključujući i one vezano za magiju imaju tri nivoa: početnu, naprednu i ekspertnu.
Kad smo već kod škola magije, postoje četiri temeljne škole: vatra, voda, zrak i zemlja, svaka sa “spellovima” (ne mogu se naviknuti tipkati “čini”, isprike svima) koje međusobno dijele, ali i s cijelim nizom spellova koji su karakteristični za specifičnu školu. Slično kao i kod vojnih jedinica, spellovi isto počinju s prvim nivoom, a najviši je peti. Dok prvi u pravilu nisu spellovi visoke destrukcije, početnici često rade grešku ignorirajući ih jer doslovno mogu biti potentniji alat u odnosu na neke iznimno razorne spellove.
Osim gradova, vojske, heroja i magije, postoje i različiti artefakti tj. predmeti koji se skupljaju tijekom igre koji mogu značajno pojačati postojeće karakteristike. Artefakti mogu biti u obliku oružja (sjekire, mačevi, buzdovani, štitovi) ali i obliku različitih dijelova oklopa pa sve do “nakita” poput ogrlica, prstenja i ornamenata. No, ni to nije sve jer pojedini artefakti kada se nađu na na heroju mogu tvoriti i superartefakt koji u prosjeku znači nevjerojatnu prednost u odnosu na protivničke vojske i igrače.
Evo, gledam dosada napisano i vidim da sam jedva zagrebao po površini složenosti ove igre, a kartica teksta sve više i više. Možda je onda najbolje da se posvetim onome što ovu igri čini tako fascinantnom. Koga zanimaju kampanje i priče vezano za “lore”, neka igru kupi za svega nekoliko eura i krene u avanturu, no ja bih se ovdje posvetio drugim elementima zbog čega se igra i dan danas igra iako sada već broji 25 godina života.
Prvo, imate višestruke mogućnosti igranja s drugim igračima, bilo online, bilo putem popularnog “hot seata”. Hot seat je, barem u mojim studentskim danima, umalo kumovao gubitkom više godina studija jer bi se okupili navečer kod nekoga u stanu i jednostavno se izmjenjivali satima igrajući najveće moguće mape koje se nasumično generiraju kroz opciju “single scenario”. Plus u cijeloj priči je bio, pogotovo nakon što je izašao LOTR filmski serijal, što možete bez problema u pozadinu pustiti soundtrack po želji pa bi onda soundtrack iz filma stvorio savršenu atmosferu.
Doduše, bilo je i dana kada bi se osjećali posebno šaljivima pa bi pozadina bila “best of Vatrogasci”. Što da kažem, ludi studentski dani…
Drugo, čak i ako nemate danas mogućnosti igrati s nekim, a i to je realnost jer istraživanja koja sam i sam provodio jasno pokazuju kako je igranje s prijateljima i poznanicima aktivno negdje do sredine dvadesetih, nakon čega opada i širi i uži krug prijatelja zbog različitih specifičnosti društvene i životne dinamike, uvijek vam ostaje opcija da igrate s računalom. I upravo možda u tom grmu leži zec popularnosti igre i lojalnosti fanova. Naime, svaka mapa predstavlja novi izazov bez obzira koliko puta odigrali protiv računala. Ne znate kakvi vas artefakti čekaju na mapi, gdje su locirani i kakve sve zavrzlame morate proći prije nego dođete do njih.
Jedan od zanimljivijh načina koje održavaju pažnju igrača jest i tzv. “dragon utopia” gdje nakon što pobijedite stražare (zmajeve, tko bi rekao), možete računati u prosjeku na pet različitih slučajno odabranih artefakata. U ovom elementu se može vidjeti i nešto malo logike igara na sreću jer iščekivanje i dopaminski udar nisu dimenzije koje treba ignorirati na čisto psihološkoj razini razloga zašto je igra i dan danas uzbudljiva. No, za razliku od suvremenih verzija, pogotovo loših kopija HOMM 3 u mobilnim verzijama za mobitele, ako želite ostvarivati progres, onda je poželjno i da kroz mikrotransakcije “kupite sreću”. “Heroji” su po tom pitanju “čista” igra, romantično razdoblje kada je iskustvo igranja bilo važnije od potrebe da se to iskustvo beskrupulozno monetizira.
No, ni tu priči nije kraj jer tijekom igranja možete posjećivati obeliske koji su razbacani diljem mape, a posjet svakom obelisku, poput puzzlea, otvara komadić karte s lokacijom graala (“X marks the spot), spefičnog artefakta samo za gradove koji za 50% poveća i dnevni novčani iznos, ali i broj jedinica koji se može kupiti u gradu. Na XXL mapama ovo je pogotovo izazovan pothvat.
Na kraju, iz svega se može zaključiti kako je HOMM 3 danas još uvijek zanimljiv, a dodatna prednost je što igru možete, uz adekvatnu aplikaciju, pokrenuti i na mobitelu. No, to ne preporučam iz više razloga, a jedan je i možda čisto generacijski.
Nema ništa bolje nego nakon dugog radnog dana ili u pauzi na dobrom monitoru desktop računala pokrenuti “heroje”, odabrati najveću mapu s 200% razinu težine računala, osobno preferiram castle kao početni grad, a sve ostalo na random i vidjeti što vam je “sudbina” (tj. nasumično generiranje mape) namijenila. A u pozadini iz zvučnika ide The Prophecy tema iz Prstenove družine.
Evo i sad sam se naježio… Time to end my turn.
