Ovo bi trebao biti članak o Hajduku. Naime, jučer sam na izlasku s tribine opet čuo ono što nisam već sigurno duže od godinu dana – eto van kad ulica vodi klub.
Kako uvijek komentare pišem nakon što prespavam, barem noć a nekad i dvije, odlučio sam ne prokomentirati to ni sinoć, a ni jutros, nego sutra. Ali osjećaj gađenja koji sam osjetio sinoć nije me napustio jutros, a znam da neće ni sutra, pa zašto onda ne ipak danas?
Jučer je Damir Pilić napisao vrlo dobar članak o kolonijalizmu i Hajduku u Slobodnoj Dalmaciji. Duži je tekst u pitanju, ali isplati se doći do poante na kraju, jako dobro objašnjeno u kakvoj zemlji i u kakvom svijetu živimo.
Ne pitaj me za prvi milijun…
Danas je godišnjica rođenja jednog od najvećih Hrvata u povijesti. Ili, možda točnije rečeno – jednog od najvećih ljudi koji su se rodili kao Hrvati u povijesti.
Vlado Gotovac, a na njega mislim u prethodnoj rečenici je svojedobno rekao – Hrvatska može biti samo ono što smo mi sami – ništa drugo i ništa više.
Puno puta su neki pametniji ljudi od mene, a i ja onda skupa s njima to primijenili na Hajduk – Hajduk će biti onakav kakvi smo mi.
A mi smo, hvala na pitanju takvi da smo za osnivača zemlje i prvog predsjednika, u trenutku kad smo se odvajali od Jugoslavije odabrali bivšeg generala JNA, umjesto najvećeg intelektualca kojeg smo imali, a koji je radi ideala i borbe protiv jugoslavenskog režima odrobijao hrpetinu godina.
A onda smo ga na drugim izborima i umlatili kopčom vojnog opasača.
Evo još malo citata velikog Gotovca: “Sve je u Hrvatskoj zdrobljeno, pretvoreno u zgode, u epizode, u djelovanje raznih interesnih grupa – u kojima se nadmeću pojedinci, svaki za svoj račun – i nema drugih mjerila i nema drugih ciljeva; samo se još trivijalne fraze patetično prikazuju kao nada nacije, da bi se izigrala dubina politike i veličina njezine uloge. To je ponašanje cinične i provincijski nemarne samodostatnosti: ona je za sebe uvijek i početak i kraj.”
Nego, rekao sam da bi trebao ovo biti tekst o Hajduku, zar ne?
Pa evo opet Vlado Gotovac, rođendan je čovjeku, dopustite mi malo da mu odam počast: “Hrvati se boje vladanja svojom zemljom! Oni se bave politikom radi biranja stranih gospodara, unija, ujedinjenja! Sebi ne vjerujemo, prema strancima smo lakovjerni.”
I zato nama treba jedan gazda.
Možda sam otišao predaleko, ali sinoć sam u krevet otišao pun gađenja za svijet oko sebe, svijet ljudi odgojenih na luzerštini, koji su navikli na nepravde i batine i svijet ljudi koji su prihvatili mordorski narativ po kojem ako se bunimo na nepravdu mi kmečimo, i narativ po kojem mi jednostavno nismo dovoljno dobri.
I gadi mi se to već.
Jer, kako je kolega Pilić objasnio – to što su oni bolji i bogatiji zato što su nas pljačkali desetljećima i to prikazivali kao svoj uspjeh, baš kao pravi kolonijalisti, to meni ne odriče pravo da ih nazivam običnim lupežima i sjecikesama.
A hrvatskim nogometom, baš kao i hrvatskim društvom uglavnom vladaju lupeži i sjecikese.
I svi koji su pošteni i koji žele preuzeti stvar u svoje ruke, ali koji žele pošteno, u ovoj tužnoj zemlji imaju šanse koliko kap vode u Sahari.
Jer su nas uvjerili da je lupeština uspješnost, da je prevrtljivost vrlina, a da je uspravna kičma i jasan stav nepoželjna osobina.
I da su ti koji inzistiraju na moralu i idealima, obično jugoslavenski nastrojeni antihrvati, podrazumijeva se. I da ih treba metalnom kopčom vojnog opasača po glavi, makar i bili neki tipovi koji su robijali godinama za slobodnu Hrvatsku. Naglasak na “slobodnu“.
Jer sloboda je ropstvo, a neznanje je moć.
Sjećam se kad je Torcida istaknula onaj toliko ponižavani transparent o idealima i rezultatu.
Možda nikad nisam bio toliko ponosan na sve što smo postigli.
I od tada nas svim silama uvjeravaju kako je to laž, floskula i glupost. I vidim sinoć, ogromnu većinu su uvjerili. Ma zapravo nisu, velika većina uopće ne shvaća veličinu te misli.
I znate što – nije ni važno, jer ljepše je biti u manjini. Teže, puno teže, ali ljepše.
Jer shvatiti da je samo ispravna pobjeda prava pobjeda koju se isplati slaviti ne može svatko.
A nama nije niti dopušteno pokušati biti dovoljno dobar za pobjedu, jer mi i ne znamo jesmo li dovoljno dobri – pa sumnjamo u sve, što je opet ta glupa odlika idealista.
Kako je rekao veliki Vlado Gotovac – Prijatelju moj, čuvaj se onih kojima je sve jednostavno i razumljivo i lako; čuvaj se onih kojima je sve složeno i neobjašnjivo i skriveno – onih se čuvaj kojima je ovaj svijet bez raspona: Oni su uvijek glasni i netrpeljivi. Za tebe je onaj koji zna težinu jednostavnog i koji hoće nemoguće.
A mi čak i ne tražimo nemoguće, samo hoćemo iste kriterije za Petkovića i Kalinića.
