Jedan put san u takujinu imala novčanicu od 1.000 kuna. Tuđih – poslala me baba da joj dignen dio mirovine sa bankomata. Stajala je tako ta iljadarka, lipo prisavijena, u zasebnon džepiću i presijavala se u plavo-sivin nijansama. Dala bi se zakunit da je oko nje blještila zlatna aureola. Stvaralo mi je to, moran van priznat, veliku nervozu. Šta ako mi ispadne iz džepića? Šta ako izgubin takujin? Dosad san izgubila naočale, ključe, mobitel i laptop – šta je meni izgubit novčanik?
Sitila san se te svoje muke kad san pročitala kako su ovi iz INA-e izvukli milijardu kuna. Petsto milijuna od toga bilo je na računu nekog penzionera. Odma mi se čelo orosilo, krenija je blagi napadaj panike od same pomisli kako je njemu bidnon bilo. Ili njegovoj unučadi. Petsto milijuna. Ne znan za vas, ali moj mozak teško može pojmit petsto milijuna ičega. Milijuni, milijarde… Svede mi se to na isto, neki veliki broj koji iskustveno ne mogu ni sa čin povezat.
Velika je to pljačka bila, danima se nije skidala sa naslovnica. Ne, naravno, jerbo je u Hrvatskoj izvlačenje novaca iz firmi ritkost, nego jer je ovi put iznos bija naprosto nevjerojatan. U zemlji u kojoj je Sanader bija premijer. Tribalo bi ove INA-ine razbojnike nekako nagradit, nije mala stvar zauzet tako visoko misto na spisku afera sa ukradenon lovon u Hrvata. A mi smo uvik bili dobri u nagrađivanju, ovakvon ili onakvon, kontroverznih ljudi, pa eto tako i jedan Dragan Čović ima počasni doktorat sa Sveučilišta u Zagrebu. A Zdravko Mamić je bija pozvan da drži predavanje u Hrvatskoj gospodarskoj komori studentima, a na Kolindinoj inauguraciji svima oko sebe.
Odavno me ovakve crnokronikaške vijesti uopće ne iznenađuju previše. Političari kradu i lažu, na to smo se već navikli i oguglali. Nije vijest kad pas ugrize čovika, jel. Puno me više uznemiri to šta smo se na to već navikli i oguglali. Ka društvo na to sve samo slegnemo ramenima, pravosuđe već poslovično svaki proces rastegne do limita kolektivne memorije i izija vuk tovara. I ta karavana prolazi kraj nas ima već trideset godina, a mi samo stojimo ka pasivni promatrači. Ali problem s time je to šta je problem dijelon i u nama.
Demokracija nan daje mehanizme da budemo aktivni agensi, a ne samo pasivci, pa čak i u državi u kojoj ona nije do kraja zaživila. A ti mehanizmi stoje neiskorišteni bilo jer je djelomično i sam sistem tako namišten da ćeš ga teško pobijedit bilo jer smo i sami – budimo iskreni – masu inertni. Na parlamentarnin tako izborima na koje izađemo (ili ne izađemo) mi svaki put izlaskon (ili neizlaskon) biramo svoje predstavnike, očito po sistemu „najgori među nama“. Jasno, često nije ni ponuda baš neka: dvi velike stranke sa svojin satelitima i neki treći koji najčešće ispadnu ili redikuli ili bliski jednoj od te dvi stranke. Na regionalnoj i lokalnoj razini eppur si muove, pojavljuju se neki novi ljudi i neovisne opcije, pa se da ubost i koji normalni odabir iako je i dalje prečesto na snazi krilatica „nek je kra, bar je dio nama da“.
Međutin, nisu ni drugi demokratski alati nešto popularni u nas. Protesti su još uvik ritka i ne baš posjećena pojava. Jedan od najvećih prosvjeda u Slijepoj našoj bija je oni 2001. na splitskoj Rivi protiv uručenja haaških optuženika, koji je orkestrirala i organizirala jedna stranka koja je potom sama locirala, identificirala, uhitila i transferirala jer je još druge godine trećeg tisućljeća znala da je to pravna obaveza. U novije vrime imali smo proteste protiv korona-mjera, ali je tu bilo more teoretičara zavjera, negatora postojanja same bolesti i promotora nebuloza o eksperimentalnon cjepivu, a ne samo građana istinski zabrinutih zbog same licemjernosti i legitimnosti u donošenju tih mjera, koja se uostalon pokušala još jednin demokratskin mehanizmon razjasnit. Referendumon.
Taj pokušaj referenduma, vezan za temu legitimnosti koronaškog Stožera, Ustavni je sud u začetku ugasija proglasivši pitanja neustavnima i usput poručivši potpisnicima ili da ne znaju čitat ili da su glupi. A prvi veliki zapravo provedeni referendum od onog o neovisnosti iskoristili smo da onako baš u duhu demokracije idemo ograničit LGBT osobama ljudska prava, da bi na kraju to ispa samo jako skupi kopirajt (40 milijuna kuna – evo još jedan nepojmljivi mi broj) na rič „brak“ budući da su ta prava barenko dijelon postala zajamčena naknadnin donošenjen Zakona o životnom partnerstvu. Na šta je dijelu populacije laknulo, a dio se stanovništva osjetija izigranin.
Pari mi se, dakle, da svi kolektivno čekamo nekakvog deus ex machina koji će doć i izbavit nas iz ovoga pakla, lupit šakon o stol i čudotvornon nas karizmon te mahanjen čarobnin štapićen odvest u bolje sutra. Problema su dva: mi nikako da skužimo da svoj „Bog izašao iz stroja” možemo bit samo mi sami, bez prečaca i magičnih štapića. Drugi je problem ako nan se taj deus ex machina stvarno i ukaže – jer u zemlji slijepih i jednooki je kralj.
Alisa u Zemlji Čudesa
