Naslov je malo ‘nako, i gadim se sam sebi što koristim sintagmu lika kojeg ne mogu niti u štampi vidjeti, ali jednostavno bolju od te nisam uspio pronaći za ono što želim reći.
A nastavak te sintagme iz naslova je – nećeš, zato što već jesi.
Tema je, valjda shvaćate po plemenitoj životinji na naslovnoj fotografiji bez koje ne bi bilo ni života, situacija sa Schrödingerovim nacrtom zakona o medijima, oko kojeg se digla halabuka.
U jednom trenutku me jučer malo prepao tijek HND-ove press konferencije na ovu temu, jer nabrajali su sve što sa zakonom ne valja, pa je netko neupućen mogao zaključiti kako ima tu stvari koje i valjaju. Srećom, u jednom trenutku je to pojasnio predsjednik HND-a, Hrvoje Zovko i rekao ono što je bilo potrebno – ovaj zakon u cijelosti treba odbaciti.
Ono gdje se ja razlikujem od dobrog dijela kolega u ovoj zemlji jest panika oko ovog zakona, jer nema tu, mojje dojam – ništa novo u odnosu na stanje koje imamo u praksi već dugo.
Naime, država, tj. vladajuća stranka i u ovom trenutku odlučuje o financiranju medija i financira i kontrolira tim financijama te medije. Ono što se sad događa je tako tipično hrvatska priča o još.
O pohlepi. O još kontrole, o još love, o još marčapije, o još svega što se može. I može uvijek još, to smo odavno naučili.
Regulativom oko pravosuđa država, tj. vladajuća stranka i sad kroz sudstvo kontrolira što će se pisati, samo bi regulirala još malo. Da lakše tuži one koje želi.
Određuju oni i sad tko će pisati, na svoje načine utječu na dosege, samo bi određivali još više. Jer pohlepa, jer još.
Ponižavanje novinara nekim fantomskim upisnikom? Ma dajte, pa kakvo dostojanstvo? Najveći umovi ove zemlje imaju status progonjenih zvijeri već gotovo trideset godina.
Pravo na pristup informacijama je misaona imenica u ovoj zemlji, evo, mi smo sa Trafike kroz ovaj tjedan poslali dvadesetak upita raznim tijelima državne uprave. Dobili smo dva odgovora. Od kojih je jedan bio mail proslijeđen drugoj adresi s molbom da nam odgovore (nisu), a drugi je automatski odgovor o tome da je djelatnik na godišnjem odmoru.
Zaštita anonimnosti izvora? Kome je to važno, kad vas nitko u praksi neće to ni pitati, nego će vas vjerojatno prasnut toljagom po glavi kad vas dočekaju u nekom mračnom kutku.
A istodobno, ti poniženi, potplaćeni i vrijedni crvi, te genijalne novinarke i briljantni novinari – spašavaju obraz svojih kolega koji su struku ponizili gore od ovih vladajućih hohštaplera onog trenutka kad su pristali na njihove uvjete rada, a i same zemlje u kojoj žive i rade, jer su, kao što smo već pisali – zadnja brana normalnosti.
I možete donijeti još deset puta gori zakon od ovog nacrta, neće vam pomoći, gospodo razbojnici. Jer uvijek će ostati neki tračak slobode u nekom kutku interneta, na koncu bit će i neki kompjuter i neki printer, ako treba ćemo i raspačavati naše uratke poput onih ilegalaca što su bacali letke svojedobno, ali pristati na vaš diktat nećemo nikad.
Ne-će-mo!
