Već se ohladilo nakon utakmice, ali evo da podsjetimo malo i na ono što smo gledali u nedjelju.
Prva zanimljivost je da je dosta igrača ipak shvatilo ovaj kraj prvenstva neozbiljno. Prvih deset minuta Hajduka nije bilo na terenu, a Istra je tramecanijevski žestoko krenula, tako da su i bili bolji na terenu, a i dobro batinali goste. Poništen drugi gol Istre ipak je donekle razdrmao igru, a i batinanje je pomoglo da Hajdukovi igrači nađu krvi u sebi.
Druga stvar je dojam da je Ivanković nešto eksperimentirao s obranom. Teško je bilo dokučiti je li se u pojedinim trenucima igralo s tri nazad, ili je dogovor bio da halfovi izlaze visoko na svoje igrače, a onda Diallo ostaje kao svojevrsni korektor. Iako je to imalo taktičkog smisla, jer se time otvara koridor Perišiću na lijevoj strani, u prvom dijelu nije funkcioniralo. Drugo poluvrijeme se ipak igralo konzervativnije.
Treće je da je Perišić odigrao 60 minuta i to je zapravo najbolja stvar viđena na susretu. Čovjek je jednostavno svjetska klasa i to se na terenu vidi. Onakav gol s namjerom u Hajduku mogu zabiti još Livaja i možda Brekalo. Slučajno se svakome može dogoditi, pa i igračima Gzire, ali ništa slučajno nije bilo kod Perišićevog voleja. Već smo pisali, krajnje bitno za Hajduk je hoće li Perišić ostati i za sljedeću sezonu. I igrački i psihološki bitno. Čovjek je hodajući dokaz da s radom i sportskim životom uz današnji razvoj igrači mogu do kasnih tridesetih igrati na vrhunskom nivou.
Četvrta zanimljivost bila je klupa Hajduka. S izuzetkom veterana Odjidje starosni sastav bio je takav da je Čuić, friški 21-godišnjak, bio iskusnjara. Zamjerka ide da se tim mladićima dalo premalo vremena. Utakmice posljednjih kola su ionako na rangu tek malo višem od pripremnih, stvarno se moglo dati više minutaže bar Durdovu i Juraku. Treba s njima pažljivo, da ne izgore, ali baš su ovo dvoboji na kojima je teško izgorjeti.
Peta stvar tiče se Istre, koja postaje sve ozbiljnija ekipa. Vlasnici su definitivno počeli koristiti Puležane kao poligon za igrače koji možda imaju perspektivu i za napredak prema španjolskoj ligi. Vidi se to na Lavalu najbolje, očigledno igrač koji je jako zanimljiv svojim kapacitetima. Ukoliko im ostane Trammezzani na klupi, radi se o sastavu koji će se sljedeće sezone ozbiljno boriti za europska natjecanja. Bit će odlično za sve neutralne kad u toj utrci bude još jedan klub koji ne pripada korporaciji od šest.
Šesto je samo rubno vezano za utakmicu. A tiče se komunikacije kluba. Koja je loša, da se ne kaže za trenutačno razdoblje i nepostojeća. Svašta se priča, pošast ozljeda počela je očigledno stvarati dojam da sve ozljede zapravo i nisu ozljede. Što onda razvija dodatne priče, a sve se to potencira neuvjerljivim izdanjima na terenu. I činjenicom da nema novosti o treneru, sportskom direktoru i/ili članu uprave za sport. U takvoj situaciji je ta šutnja koja dolazi iz kluba kontraproduktivna. Da, nekad se jednostavno treba nešto pustiti da jednostavno nestane samo od sebe, ali dojam je da trenutačna situacija zahtjeva nekakvu reakciju. Pogotovo jer su hijene namirisale krv pa se trpi te zlobne udarce sa strane.
Sedma stvar je da se za vikend igra posljednji dvoboj ove sezone na Poljudu. I kako god ovaj drugi dio sezone ispao teški antiklimaks, potrebno je otići, pozdraviti se za ovu sezonu. S traumama o onome iza i s nadom za ono što slijedi, nade uvijek mora biti.
P. S. Nakon što smo nekoliko utakmica odgledali sa stranim sucima, naši domaći ne zavrjeđuju posebne točke u zanimljivostima. Jednostavno je svima vidljiva razlika u kvaliteti i besmisleno je širiti tu priču. Jasno je što se za domaći nogomet mora napraviti po tom pitanju.
