Sjećanja su zapravo sastavni dio naših života, na osnovu njih gradimo ono subjektivno svakodnevno. Ona utječu na naše doživljaje vremena, prostora i ljudi. Nekad mogu staviti i koprenu nad stvarnosti i uobličiti je kroz to sjećanje. I nije to život u prošlosti, samo život s prošlosti.
Proveo sam 36 sati u Zagrebu, nakon pet godina pauze sam bio u gradu u kojem sam proveo malo više od 20 godina života. Nisam imao vremena da do temelja prođem svim onim ulicama koje su mi označile ta dva desetljeća, ali sam dosta vremena proveo na svojoj Savici. Kažem svojoj, jer sam 18 i pol godina proveo na tom kvartu, koji me prvim dolaskom kupio svojim zelenim površinama i nekakvom uokvirenošću, kao da je grad u gradu. A i bila je uz rijeku, ipak nekakva vodena površina, kakva god bila. Zato sam se u neku ruku bio vratio doma, Savica je jedna od lokacija koje tako zovem, a evo ih se nakupilo kroz godine, iako se nikad nisam smatrao nomadskim tipom čovjeka.
U tom boravku uz Savu sam nekako u svojoj glavi zaključio da Zagreb kojeg ja znam i koji je urezan u moje pamćenje zapravo umire. Sve je teže nazivati Savicu kvartom s mnogo zelenila. Jer tamo gdje su bili travnjaci i parkovi, sad su uglavnom zgrade. Ili već završene ili tek u gradnji. I to iz nekog razloga građevine koje se može nazvati monumentalnim. Negativno monumentalnim, kao da ih je Albert Speer gradio za potrebe nacističkog sustava opsjednutog veličinom. Ili kakav komunistički projektant iz Minska 1978. godine, koji je na što manju zemaljsku kvadraturu želio nagurati što više ljudi. Moj nekadašnji zeleni kvart s mnogo svjetlosti postao je kao kakva avenija u New Yorku. Samo s ružnijim građevinama.
Bila je jedna velika travnata površina na kojoj sam s kumom znao šetati njegovog psa, nekad sjesti i popiti pivo iz limenke. Sad je tamo devetokatnica koja je stilski u tom dijelu kvarta šaka u oba oka. Modernistički glomazni pristup pored zgrada od dva kata. GUP koji to omogućuje nije GUP, nego je glup. Pomalo tužno, kao da mi netko nastoji iščupati moja sjećanja.
Bio je i dio kvarta s valjda najvećom travnatom površinom na jednom mjestu van Maksimirskog parka. Sad su tamo izgrađene i useljene dvije glomazne zgrade, kažu da je kvadrat bio tri tisuće eura. A sad se točno uz njih gradi i treća, još veća, vele da će biti 4.000 eura po kvadratu. S pogledom na susjednu veliku zgradu, odlična punuda, must have rekli bi Amerikanci.
Zasigurno ulogu u tom osjećaju igra i što se mnogo toga u Zagrebu promijenilo za mene. Korona je odnijela Krešu, koji je nekako meni bio pokazni primjer starog Purgera, iako bi on vikao kako je potomak zagorskih vlastelina, ispijajući treću pivu i učeći me kakav moram biti u Zagrebu. Umro je i stari Marko, on me na Zelenom valu godinama šišao, čak i kad nisam znao da je u metropoli običaj ostaviti neku manču frizerima. Novi list u kojem sam proveo 16 godina nije umro, ali kao da jeste, ostao je ruina nekad bitne novine. Većina nekadašnjih kolega iz dopisništva je porazbacana po raznim drugim medijima, vidio sam neke, sad im je dobro, manje se radi nego u staroj redakciji, ali ostala je nekakva nostalgija za vremenima novinarskog rock’n’rola.
Nije pomoglo niti vrijeme koje me pratilo u Zagrebu, dva dana sivila i kiše, već sam bio zaboravio kako to izgleda. Drugačije je nego ovamo na jugu, kod nas ili je sunčano ili je tmurno tako da izgleda da će smak svijeta kroz pola sata. U Zagrebu je često jednostavo sivo, čak i kad nisu vremena onih dosadnih jesenskih i zimskih magli. I gužve su ostale, s istoka za skrenuti s Vukovarske na Miramarsku i dalje trebate biti strpljivi, desetak minuta se da izgubiti.
A možda je ovo na kraju samo ono unutarnje subjektivno u meni, da sam Zagreb doživljavao na jedan način kad sam živio gore, a da sadašnje promjene govore kako je to vrijeme prošlo i kako starim. Da kroz prolaznost arhitekture i drugih ljudi osjećam i svoju. Kako god bilo, Zagreb kakvog sam ja znao umire. Zbog svega toga, kao i riječi onih koji su bili po Centru grada i koji su govorili o dodatnoj sumornosti, nisam niti išao tamo. Ostavio sam da živi u obliku kakvog sam ga zapamtio 2018. godine.
