Ne bi nekako bilo pošteno nakon ovih praznika bar malo ne skinuti kapu i reći koju lipu riječ o suvom bakalaru, koji evo desetljećima opstaje ka jelo Dalmacije na Badnjak. Je, jedu njega i drugdje, ali nekako nema te dubine koja se razvila u ovim krajevima. Dan pred Božić nije potpun ako nema bakalara, koliko god skup bio. Osim kod one čudne čeljadi što ga ne voli, kakvi čudaci.
Mnogi su pisali o bakalaru, možda je i najpoznatija Smojina prozna oda toj ribi, ali zapravo, kad se malo dublje zagrebe, ne može čovik naći kad je to postalo tradicija. Jasno je da se to događa nakon 16. stoljeća, kad Venecijanci u ove krajeve donose sušenu ribu iz Norveške. Jasno je i zašto je sušeni bakalar postao glavna delicija Badnjaka, sušen je, ne ovisiš o koći šta će donijeti to jutro. Ali kad je to počelo, bogami nema nekog zapisa do kojeg može čovik doći bez upada u razne arhive.
Nema dakle neke čvrste vrimenske odrednice kad je bakalar postala glavna spiza na Badnjak, onda je to trenutak za kazati da je jednostavno tradicijsko jelo. I nije to neko čudo, da se neka uvozna spiza u ovim krajevima uzme i postane tradicijska. Šalša i manistra na pome su također tradicijska spiza, a pomidora je u ove krajeve kao jelo došla prije manje od tristo godina. Ali takvo vezanje nekog datuma uz jedno jelo ipak nije zabilježeno. Ni janje za Prvi maja, ni sarme u ovo doba, ništa nije usporedivo s time. Nije se ni bakalar uspio ubaciti na Veliki petak, tada ipak ima dosta i druge ribe, oluje nisu bile kao zimske, uvijek se nešto moglo uloviti u moru. Možda, samo možda, baš to badnjačko vrime solidno fritule dijele s bakalarom. Za njih je jasno, trebalo je imati neku slasticu koja nije mrs, tako su se izborile za svoju poziciju na stolu.
Rađale su se tako kroz generacije i zgode i nezgode s tom badnjačkom spizom. Tako je i u mojoj familiji zabilježeno kad je pokojna baba pola sela omrsila na Badnjak. Bila su to ona još gladna doba šeszdesetih, baba je pekla uštipke, nije bilo grožđica za fritule, suvica kako su se tada tamo zvali, pokraj Vrgorca. Ali nije bilo ni biljnog ulja, na ognjištu u dimarici, staroj kužini kako se zvalo, na svinjskoj masti je ispekla uštpike zbog kojih je po sela prste lizalo koliko su dobri. Da bi se tek na kraju sjetili pitati na čemu su pečeni… Malo ispodiv i dobro je prošlo na kraju.
Priča s bakalarom iz tih krajeva još je pomaknutija. Bilo je to vrime kad se u tim krajevima nije uzimalo bakalar baš često, imali su ugore i jegulje ka prvo jelo, pare su se štedile za drugo. Pa je tako na jednoj građevini pred Božić nastala i ova druga priča. To je doba kad su se tarace izlivale tako da ti po sela dođe pomoć i u jedan dan se sve završi, a ti pripremiš spizu. Često je to bilo efikasnije od ovog doba kad ovisiš o građevinarima i njihovoj brzini ili sporosti. I tako, žena se prvi put susretne s bakalarom, spremalo se nešto mesno, nekakav gulaš od divljači, ali malo da se pokaže, eto napraviće i riblje radnoj snazi. A tu se nalazio jedan lokalni šaljivdžija koji joj je preporučio kako je najbolje suhi bakalar baciti na gradela, da je to najbolji specijalitet.
I šta će žena, naloži vatru od lozininih krekova, nabaci gradela i popeče malo suhi bakalar. Koji se dosta brzo pretvori u jednu vrstu ugljena. Na njen šok, a na suze u očima od smija ekipi na taraci. Ostali su bez bakalara, ali objektivno, tog dana ionako ga ne bi mogli dobiti na stol kad nije bio namočen. Vjerojatno je kroz godine ta priča malo napuhana, kako to obično s lokalnim legendama bude, ali eno i dalje ta familija u Draževitićama nosi stigmu da su oni šta peku suhi bakalar.
Ne pada ta ljubav Dalmacije s bakalarom, mogu trgovci dizati marže u nebesa, a on će se uvijek kupovati, sad samo daju dodatni materijal za ispovjed, jer se trgovine počaste kakvom sočnom psovkom da zarađuju preko granice na narodnom običaju. Ali onda dođe jutro na Badnjak, ljudi se okolo druže, mora se probati svačija fritula, jer Bože moj, svatko radi najbolju, svatko ima onu tajnu koliko rakije dodati, koje brašno koristiti… A iz ponistri probija onaj jaki miris bakalara, kojeg se s ničim drugim ne može zamjeniti. I lipo je došla ova promjena klime, sad već tradicionalno je lipo vrime na 24. prosinca, ljudi su vani, mogu temeljitije vonjati taj miris, jiditi želudac pripremajući ga za ono što će biti za ručak.
Nekako onda taj ručak bude jedna velika ćakulona, ka da se uz taj miris sabire godina koja je prošla i gleda se što će biti u ovoj koja dolazi. Proustu su madlene znale potaknuti reminiscencije na djetinjstvo i prošlost, kod nas je bakalar zapravo taj kolačić na steroidima, svojom ponekad i arogatnom prisutnosti podsjeća ljude na sve prošle Badnjake, na ljude koji nisu tu, na babu koja je omrsila po sela. Tako to ide. Ako niste u onoj guloznoj familiji, gdje u jednom trenutku ipak morate prestati ćakulati, inače ćete ostati bez drugog pjata, ako ne jedeš brzo ne jedeš uopće.
I tako, proša je Badnjak, proša je Božić, ode bakalar malo u ilegalu. Je, zna on nekad doći na pjate i kroz godinu, ali sve je to ništa prema onom vrimenu kad je glavna zvijezda, dašak neke nostalgične prošlosti u ovom brzom vremenu. Jedan dan u godini naš norveški ilegalac postane kralj Dalmacije, i nije to mala stvar.
