Redakcijski meštri su vam već poželjeli sretan Božić, ali evo moram i ja službeno vam poželjeti, iako mi je to nekako suvišno. Valjda je normalno da svim normalnim ljudima želim sretan Božić, da uopće to ne treba ni govoriti. A želim to i onim lošima, nadajući se u sebi kako će pronaći neki mir koji će ih poboljšati, da će naći iskru dobra i promijeniti sve ono što ne valja na njima. Ovo je doba godine kad nekako gajiš nadu da će sve biti bolje, pa i oni loši ljudi.
Često me pred ovo vrijeme uhvati nekakva blagdanaska depresija, padnem u razmišljanja, a nisu ona uvijek lijepa, nitko od nas nema sve idealno. No, dođu onda Badnjak i Božić, vrati se čovjek na staro ognjište, vidi da zapravo nikad nije sam i odmah je sve bolje. Nahrani se dobro pa dođe ovaj dan kad je duđai i tijelo namireno i kad samo mašta o kakvom laganom ručku. S nekim sretnim pogledom jer se napuniš optimizmom koliko god može.
Pomaže i kad stara majka dok prevrće teletinu u tepsiji viče kako su novinari prodani i da što imaju u prijenosima navijati za Dinamo. Ona koju nogomet zanima koliko mene gradnja brane u Asuanu. Zablistam malo kad shvatim da su ljudi počeli malo razmišljati, da ne trpe više gluposti čak i kad su dobro omotane u celofan. A to je ono što uljeva optimizam, samo nas promišljanje, buntovništvo i bar pričanje mogu odvesti naprijed u ovoj trenutačnoj smoli od društva.
Razveselio me i odobrovoljio i intervju Alena Bokšića u Planet Hajduku. I onaj dio gdje za sebe govori kako on nije legenda Hajduka, da njih ima možda deset u čitavoj povijesti i da je on prekratko bio da to zavrijedi. Malo ih je koji se tako neće gurati u taj šator, ego je zajebana stvar, mnogi će to o sebi i sami pričati. Ne i Boka, on je nekako uvijek više bio na zemlji. Ali posebno me oduševio jedan dio koji moram citirati.
Sedamdesete i osamdesete su bile zlatne godine, ali vrijeme je da se to sve skupa makne sa strane. Teško je uspoređivati tadašnji nogomet i Hajduk, a povijest nekad zna biti i teret. Nogomet je danas puno profesionalniji, treba raditi na tome da se svi skupa mentalno distanciramo od nečeg što je bilo prije 40 godina. Svako vrijeme nosi svoje, treba izaći iz te priče i posvetiti onome što važno, što je danas, u subotu i nedjelju. Često se u tim pričama pretjeruje i zaboravlja ono što je loše, imali smo i mi loše rezultate i periode. Nije uvijek bilo samo pobjeda i velikih utakmica kao što se priča. Danas svatko ima mogućnost komentirati, igrač kada ne odigra dobro jednu, dvije utakmice, odmah idu kritike. Igrali smo mi nekad I po dva mjeseca loše. Danas je sve predostupno, prije si mora ići na stadion da bi ti komentar bio relevantan i da bi ga se čulo. I to sve nosi psihološki teret i to onda postaje Hajdukov momčadski problem. Predugo se godina čeka titula, i svaka godina nosi tvoj teret. Treba iskustva da bi se taj teret nosio, a onda i naslov osvojio. Pogledajte velike klubove kao što su PSG i Manchester City, pa ulažu godinama veliki novac da bi se nešto osvojilo. Momčad i klub se stvaraju godinama, a ne preko noći. Stvari se trebaju posložiti.
I zapravo u ovo blagdansko vrijeme nemam što puno dodati kad je Hajduk u pitanju, Bokšić je sve to fino sumirao. Svi se mi nekad zanesemo, ja prvi, da ne budem izostavljen. Pa se zbog jedne krive lopte znamo razljutiti kao da nam je netko plaću uzeo. Teško se smiriti i distancirati kad je Hajduk u pitanju, ne može se tek tako vidjeti dugoročnija slika. A morali bi, ništa nije danas za sutra, sve je u nekom slijedu koji traje. Eto, sebi za Božić želim da nekad znam stati na balun, promisliti prije nego nešto kažem, ili još gore, napišem.
Eto, ljudi, Božić je prošao, nama ovisnicima o Hajduku već za osam dana kreću nove zanimacije, svi se nadamo da ulazimo u pet ludih mjeseci koji će kulminirati nečim neviđenim. Proći će ovi dani mira, a dolazi onaj stari nemir koji nam održava vatru. Ja još jednom želim sretan Božić i dobrima i lošima, da svi nađemo neku iskru u sebi koja će nas činiti boljima.
