Jedna od definicija glazbe na Wikipediji je da je to „umjetnost tona koja oplemenjuje ćud čovjeka, budi osjećaj za red i ljepotu te time idealizira i karakterizira različite narode“. Glazbu je zapravo jako teško definirati i o njoj se može unedogled pričati jer glazba je umjetnost. Povijest glazbe seže daleko u najdalju zabilježenu povijest čovječanstva i razvijala se kako se razvijala civilizacija. Oduvijek je imala svoju ulogu u društvu i životu čovjeka, a jedna od grubljih podjela glazbe je na visoko i niskokulturalnu glazbu. Visokom se smatra klasika, dok se ovom drugom smatra glazba uz koju „publika može piti, plesati, veseliti se…“.
Ponovit ću opet i uvijek da je glazba stvar osobnog izbora i osobnih preferenci. Nisam elitist pa nikoga neću uvjeravati u ništa, niti argumentirati da je ono što ja volim najbolje. Ali čitajući portale zadnjih tjedana (i to čak i površno) jednostavno je nemoguće ne zapitati se kako i zašto su neki koncerti toliko posjećeni i zašto su ti neki zvukovi toliko popularni. Da, zvukovi – ja to ne mogu nazvati glazbom jer po mom osobnom shvaćanju to nije glazba. I pritom, kao ni Goran Bare, ne želim nikoga vrijeđati.
Nekidan je u Splitu bio koncert nekog od tih izvođača na Jadrolinijinom trajektu i posve razumno je bila na jednoj društvenoj mreži primjedba kako bi bilo puno ljepše i primjerenije da je netko od domaćih bandova, primjerice Daleka obala, imala takav koncert. I onda prije koji dan je ta ista izvođačica s trajekta napunila Boogaloo. Isti klub koji par dana kasnije privuče jedva dvjesto ljudi na koncert jedne ikone kao što je Paul Di’Anno. I ono što nikako niste mogli zaobići u medijima zadnjih par dana je x rasprodanih Arena zbog jedne druge izvođačice. Kako? Zašto? Rekla bi da je to više sociološki fenomen, trend, nisam neki stručnjak (bliže su mi one palme, čempresi i česmine s rive u Pločama što se struke tiče), ali ću napisati kako mi sve to izgleda.
Ti (meni vrlo nemilosrdni) zvukovi šire se ovim našim prostorima i slušaju zadnjih 30-ak godina, a možda je sad došlo do neke kulminacije posredstvom društvenih mreža i stream servisa. Ono što se nameće kao pitanje i donekle je čudno kod tolike popularnosti – slušaju li se ti zvukovi jer je nekome to dobro, lijepo, veseli ga, oplemenjuje ga? Neke studije su pokazale da je „čar“ tih zvukova u tome što pojedinci to slušaju i pušta se po klubovima pa ostali to tako lako prihvaćaju da se uklope u društvo. Riječi tj. poruke su vrlo jednostavne i lako pamtljive, a teme su svima poznate (žene, muškarci, alkohol, novci…). Nema tu neke mudrosti u pozadini. Dobro se prodaje, a mladi tako „stvaraju” društvene poveznice i objavama očito dobiju koji lajk.
Nije li to sve zapravo tužno? Tužno mi je jer ima zapravo toliko dobre glazbe koji mnogi neće nikad otkriti i u njoj uživati. Tužno mi je da se sluša, gleda, posjećuje nešto što se plasira i nameće jer je popularno, da se puno toga radi zbog drugih, a ne zbog sebe. Tužno mi je da je svojevrsni generacijski hit „dam, dam“ i da tako nešto ima 37 milijuna pregleda (u tri tjedna) na YouTube kanalu (istina, može se postaviti pitanje koliko je i to stvarno, a koliko tu ima botova). Činjenica je da je sad to postala industrija i da je očito da postoji interes. Činjenica je i da se to u jednu ruku nameće (raznorazni algoritmi rade dio posla), pakira se kako neki vole vidjeti i da je to tako prijemčljivo. Činjenica je da smo nacija koja se ne može baš pohvaliti kulturom odlazaka na koncerte, u knjižnicu i sličnim aktivnostima, uključujući i sportska događanja. Jedna bivša sportašica se u svom komentiranju nekidan i toga dotakla, kako je nevjerojatno koliko ljudi žicaju besplatne karte za sportska događanja, a nije im puno platiti ulaznicu za posjet Areni za gore spomenuti event (usput budi rečeno, apsurd je i da je poprilično skup lijek za dijabetes postao toliki hit među nedijabetičarima umjesto da se počne malo vježbati, hodati…). Svašta se svakodnevno čovjek može zapitati, ako malo razmisli.
U zadnje vrijeme si sve više djelujem kao onaj starac na balkonu u Muppetima, ali…ne želim kritizirati ni negodovati pa ću jedino reći da brinite o sebi i što jedete i što čitate i što slušate, i isto tako brinite i o svojoj djeci. Nije svejedno, sve to djeluje, a imamo izbor.
