Marcel Proust uspio je kolačić madelaine učiniti kultnim u svom djelu Put k Swannu, prvom romanu epohalne serije “U potrazi za izgubljenim vremenom“. Taj u svojoj srži dosadni kolačić poslužio mu je kao sredstvo reminiscencije na neka prošla vremena, djetinjstvo, koje je u svojoj glavi izromantizirao, kako zapravo svi to radimo.
I uvijek tako čovjek pronađe neki motiv, neki simbol koji ga vrati u neka prošla vremena. Koja uvijek gledamo pod koprenom subjektivnog, imamo neke ružičaste naočale koje nabijemo na glavu kad gledamo unazad. Tako nekako sam i sam imao taj madelaine moment u utorak kad sam vidio da na pločansku rivu stavljaju čemprese nakon što su zbog bolesti morali povaditi palme, desetljećima ures pojasa uz gradsku lučicu u gradu koji je u svojoj srži tek produžetak jedne luke.
Onda uhvati neka tuga, koliko god kao osoba ne imao ništa s hortikulturnim rješenjima u jednom gradu. No, shvatiš nekako da su te palme bile bitan dio scenografije jednog djetinjstva, da je njihova sjena, bila od Sunca ili narančaste svjetlosti javne rasvjete, stalno bila tu kao ukras jednog odrastanja. Koliko god bi taj period nekome mogao izgledati zapravo traumatičan za mlado biće. Koje je iz prvog reda svjedočilo jednom ratu, jednoj devijatnoj promjeni sustava, kriminalnoj pretvorbi. Moralo je vidjeti kako grad s više zaposlenih nego stanovnika postaje jedna nebitna provincija, daleko od srca svih onih koji donose bitne odluke.
Ali, koprena subjektivnog… Zbog nje ta vremena izgledaju skroz drukčije iz osobne perspektive. Tu su prve šetnje tom rivom, pod sjenom tih palmi. Tu su one noćne rasprave jesu Doorsi bitniji od Pink Floyda, jesu Beatlesi dosadni ili pak vrhunac glazbe. Tu si škicao prvi put one cure koje hodaju kraj tih istih palmi, sramežljivo nabacajući osmijeh, ako si imao dovoljno hrabrosti. Bit će tu i prve rasprave o politici i ekonomiji, neopterećene glupostima koje današnja mladost mora trpiti s mreža. Nego onako, morao si nešto zbilja pročitati da bi mogao o tome pričati. Oko tih palmi istrčat ćemo i prvi gradski kros, a nemojmo se lagati, i popiti prvu vodku đus iz plastične boce. Skrivajući se iza tih pouzdanih palmi i od svojih i od grada, bile su naš konspirativni partner, nikad ništa nisu izdale.
Boli malo dušu onda vidjeti te čemprese koji sad dolaze. I mogu sad i stručnjaci i političari pričati kako su pogodniji za klimu, tlo, da ih je lakše održavati, da je sve na njihovoj strani. No, nema pomoći, nama s tom nostalgičnom crtom uvijek će palme biti naš pratitelj iz djetinjstva i odrastanja, simbol tog grada i tog vremena.
Proustu je Vrijeme bilo jako bitan motiv u njegovim djelima, na neki način zapravo glavni lik. Nesavladiv, onaj koji potiče prolaznost i ljudska pitanja. I iz moje perspektive to je Vrijeme zapravo na kraju došlo glave palme. Kažu da je neumitno, da se ni čovjek, a kako vidimo ni biljke, ne mogu izboriti protiv njega.
Ali nisu u pravu, nije ni Proust bio, nesvjesno je zapravo sam potvrdio da nije tako. Kako su njega madelaine podsjetile na djetinjstvo i ono vrijeme kad mu ih je tetka davala, tako ni palme neće umrijeti. U mom sjećanju na moj grad bit će ta slika s tim palmama na rivi. One će zauvijek ostati tu, Sjećanje je jače od Vremena, nadjača ga na kraju. Palme su tu da ostanu, u Sjećanju jedne gerenacije s kojom su skupa odrastale.
