Teško sam doživio poraz u subotu, taj način na koji smo izgubili ostavio je neku prazninu koju sam morao popuniti dobrim pićima i lošim filmovima (ne za odrasle, da ne bude zabune, samo ona B produkcija akcijska, najbolja stvar za opuštanje). Već dugo mi neki poraz nije tako legao, čak niti ono razbijanje u Zagrebu lani, jednostavno sam ovaj put bio razbijen načinom na koji smo poraženi. Uz lošu igru jedna slučajna ruka je presudila, a opet na kraju nisam mogao niti sam sebi kazati da nismo zasluženo izgubili.
Uglavnom, u tom procesu sabiranja samoga sebe uletjela je i ova priča s Livajom, koji se odlučio na logičan potez, povlačenje iz reprezentacije. Shitstorm koji je nastupio nakon toga moguć je valjda samo u engleskim tabloidima i hrvatskim “ozbiljnim” medijima. No, o rekacijama nešto poslije, sad se zadržimo na tome da je Livaja postupio dosta logično. Već s reakcijom na treningu na Rujevici spoznao je da ga Dalić ne želi štititi kao reprezentativca. Kao niti stvarni asistent izbornika, Luka Modrić, koji ima veliki upliv u odluke stručnog stožera, svatko s dvije čiste to zna. Samo podsjetnik, bezuvjetno je uz Livaju tada stao samo Bruno Petković, igrač iz najvećeg konkurenta te direktna konkurencija za poziciju na terenu. Neke stvari ili imaš ili nemaš.
Posljednji štambilj u Livajinu odluku zasigurno je na kraju odigralo nepozivanje na dvoboj koji će se igrati na Rujevici, jer eto da se ne rade problemi s Riječanima. Odluka bez presedana ne u hrvatskoj sportskoj povijesti, nego svjetskoj, a nije izazvala nikakvu reakciju državnih medija. Samo zamislite da njemački izbornik ne pozove Thomasa Müllera jer se igra u Dortmundu, a tamo, jebiga, ne vole bavarskog raumdautera. Angelu Merkel bi se vjerojatno zvalo da iz mirovine komentira takvu nebulozu.
Ne, kod nas je medijski shitstorm ostao rezerviran za trenutak kad će Marko kazati da mu je dosta da ga se u reprezentaciji cipelari. Pa onda kreću stupidne ankete, hrabrosti za javiti se imao je i Tomica Ivković, koji bi kad su u pitanju odabiri igranja za reprezentacije trebao šutljivo stajati u kutu i nadati se da se nitko neće sjetiti da je branio za Jugoslaviju u trenutku kad je Vukovar već bio pod opsadom. Kao i da nema niti jedan nastup za Hrvatsku, iako je tih početnih godina reprezentacije branio za Sporting i Belenenses. Veliki medijski komentatori spominju okretanje leđa. Nitko od njih niti na tren da spomene da je Zlatko Dalić davno prije okrenuo leđa Marku Livaji, doslovno nitko.
Reći će Dalić kako je on sve odluke za reprezentaciju obavio ne dobro, nego odlično, i da nije imao niti jednu grešku. Kako je kratak put od Zlatka Poniznog do Zlatka Bezgriješnog. A griješio je, masu je griješio, bar od onog trenutka kad nije reagirao na divljanje jednog riječkog majmunčića. Moglo bi se zapravo kazati kako nakon toga nije donio niti jednu dobru odluku. A sve se moglo izbjeći samo da je kao pravi lider reprezentacije zatražio da se odstrani pijanog huligana.
Osjetila se i neka osobna uvrijeđenost Dalića nakon ovakve odluke. Nije neka velika tajna da je Livaja svoju odluku priopćio Kustiću, a da s izbornikom nije želio imati posla. Ljudski u potpunosti razumljivo, nitko ne želi imati nekakvu komunikaciju s onim tko ti okrene leđa. Smeta to Daliću jer on u sebi ima potrebu nekakvog mesijanstva, neka želja da ga svi ljudi vole, obožavaju dapače. Ima to i svoj naziv stručni, no pustit ćemo to stručnjacima.
Epilog je jasan, Livaja neće u reprezentaciju zasigurno dok je Zlatko Dalić tamo, a ne bih se začudio i da je Modrić sporan. Jasno je da ovaj potez Livaje neće izazvati suze na očima većine navijača Hajduka, dapače, povećati će kultnost Kaštelanina. Nakon što je nekoliko godina bio premosnica koja je donekle smirila stanje između HNS-a i hajdučkog puka, Marko je nakon nepravde koju je na vlastitoj koži osjetio otišao putem kojim je jedino mogao. Problem je da šira javnost neće shvatiti da je ovo samo još jedan simptom bolesti domaćeg nogometa. Kao što neće shvatiti da su Dalićevi potezi samo dodatno stvorili tenzije unutar domaćeg društva. Tenzije kojih ionako ne nedostaje i koje se akumuliraju pod dekicom privida normalnosti društva. Ponizne su tenzije, za sada.
