Lipa litnja noć. Izlazin iz merjanskog tunela vozin se put onog opasnog križanja kraj arheološkog i mozgan kakve su mi šanse da me ko zadimi u moja vrata i ugasi me jerbo san danas ima već jednog nazovimo ga zamalo.
Baš je lipa noć otvara mi se pogled na marinu i cili porat ali pišaona i sraona priko puta banovine kvari dojam. Mislin se smrdi li in ako otvore ponistre kad dođu ujutro na posal (možda ne rade ljudi).
Stvarno jedna posebno lipa splitska noć klizin zapadnon, uz obalu vezane mega jahte, svit šeta i lipo in je, ispod staklenog napuštenog i nikad dovršenog hotela Marjan naši brzi i žestoki, ima lipih motora uglancanih auta lipi mladi svit gušta, a mene nije volja radit i meni se gušta.
Parkiran kraj zatvorenog Bellevuea i triba mi pauza tražin pogledom kolegu za udrit đir priko rive.
- Oćemo malo odmorit glavu?
Dok mu prilazim već je za.
- Amo.
Gledan – svitli taj naš Monte Carlo. Na moru navigacijska svitla brodi i brodica koji zuje amo tamo, palača obasjana rasvjeton koja ističe lipotu starih zidina, štekati u svin bojama, osluškujemo dijalekte svih jezika.
Lipa splitska noć izlivelalo mi se ono unutrašnje s vanjskim i sitin se kad san mali bija i ludih noći, sto koluri u gradu. Pazar u Hrvojevoj okićen žaruljama u svin bojama, na terasi sadašnje turističke palače plesnjak uz stihove Olivera, Tereze i Crvenih koralja svit bala. Po rivi motorini čine slalom između šetača, dica trče na sve strane, na peškariji bend svira stihove Dubrovačkih trubadura i sve mi je to imalo svoje čari i pravu dinamiku a furešti su se mahom trudili uklopit i uvatit naš mot življenja.
U stvarnost me vraća prijatelj od kolege:
- Di ćete vas dva?
- Malo udrit đir… odmorit malo glavu.
- Diš ti?
- Iden s vama…
Cili oduševljen fali se on kako se pokara sa onom svojom namjerno da može u miru bacit oko na svitsko prvenstvo i olimpijadu guzica i sisa, da je svugdi bija i da nima nigdi na svitu tolika koncentracija lipih žena na jednom mistu. Inače je na privremenom radu u Švedskoj i da mu tamo ne fali ništa ali da bi se odma vratija samo zbog lipih žena u gradu.
- Da van nije palo na pamet žugat. Niste svjesni di živite.
Upozorava on nas a mi se smijemo i pogledamo se onin pogledom neka mu je na volju.
Šetamo mi tako rivom njih dva se isprave oči in se zasjaje idu in dvi prije u susret. Bome njih dvi nositeljice odličja na takozvanoj olimpijadi, odmjerene i lipe stvarno blistaju i dobacuju nan u stilu predatorica:
- Šta je bombončići?
- A ono…
- Di ćete?
- Evo tražimo žene da nam skuvaju nešto za izist. Umorni smo cili dan na asfaltu ogladni čovik.
- Je, je moš mislit. Amo popit nešto.
- Ne možemo, vozimo.
- Daćemo vam mi tri stoje, jeba vas aerodrom.
- Amo popit nešto.
- Ali nije u redu.
- Šta nije u redu?
- Vas ste dvi a mi smo sami!
Smijulje se olimpijke vuku nas za ruke i graciozno dodaju:
- Amo se uvalit u nevolju!
(…)
nestalo tinte…
by Travis
