Bio je to divan čovjek
Omiljen od mase
Mudar kao Gandhi
I lijep kao Nasser
Od svih naših prijatelja
Bio je najveći
Vodio svoj narod
Bogatstvu i sreći
Jučer mi je cijelog dana ova pjesma koju u originalu pjeva legendarni Elvis J. Kurtović, a kasnije ju je obradilo ništa manje legendarno Zabranjeno pušenje. Krasna je to pjesma koja lijepo opisuje naš odnos prema svjetskim diktatorima i koja svojom ironijom pogađa u samu bit stvari.
Negdje sam pročitao kako je naš predsjednik ustanovio kako je turski predsjednik bio jedan od samo dva državnika koji su svojedobno stigli na sahranu prvog hrvatskog predsjednika i da se to ne zaboravlja. Doista nezaboravno.
Tayyip Erdogan je predsjednik velike države, koja ima popriličan utjecaj u onome što se na novogovoru naziva – region. Samim time, jasno je da se treba održavati odnose, ali u diplomaciji postoje alati da se izbjegne servilno uvlačenje svakom tipu koji nas udostoji posjetom.
Naš dvojac bez kormilara koji nam predstavlja zemlju, a pritom ne mislimo na braću Skelin je visokoškolovan baš u diplomaciji. I tim više je nejasno zašto nisu u stanju upotrijebiti te alate.
Hrvatska teži, barem deklarativno, tome da bude moderna zapadna demokracija, posvećena slobodi, demokraciji i transparentnosti. Primati predsjednika koji je svoju zemlju, koja je zahvaljujući velikom Kemalu Atatürku bila svijetli primjer odvajanja religije i države u islamskom svijetu vratio barem nekoliko desetljeća unatrag po tom pitanju – kao velikog prijatelja je poprilično upitna odluka.
A ono što su ovih dana istrpili Zagrepčani na svakodnevnoj razini podsjeća više na vrijeme kad je Tile primao tog Haile Selassija, nego što priliči vremenima moderne demokracije.
Čisti Balkan.
