U ovoj predizbornoj kampanji, kao i svakoj do sad, obećava se svašta, zazivaju se promjene, ukidanja, čak je jučer i jedan od glavnih kandidata rekao da će “potjerat sve HDZ-ovce”.
Pa se od strane nezavisnih komentatora koji to uopće nisu, ali o tome kasnije, moglo čuti kako je riječ o sustavu sjaši Kurta, uzjaši Murta, i uopće nisu bili u krivu.
Problem Hrvatske jesu ljudi koji je vode i ljudi koji su infiltrirani u kompletni sustav upravljanja, ali rješenje nije samo promijeniti te ljude i postaviti neke druge. Rješenje je promijeniti sustav tako da se osigura da najbolji ljudi budu na upravljačkim pozicijama, rješenje je osigurati kontrolu nad ljudima, nezavisnu kontrolu, ne političku.
I nije to lako, nikako. Cijeli svijet se stoljećima upire pronaći rješenje za to. Boljeg od demokracije još nisu pronašli, za sada. Iako bi se u Singapuru možda dignule obrve na ovu našu tvrdnju.
Uglavnom, vezano za Kurtin silazak s konja i Murtino uzjahivanje na istog – postoji jedan svijetao primjer u ne tako dalekoj prošlosti, a riječ je, shvatili ste to po naslovu, a i ako ste provjerili tko potpisuje ovaj članak i na kojem portalu – Hajduku. Našem Hajduku.
Sjeli su ti mladi ljudi s tadašnjim gospodarima dana i noći u gradu Splitu, pa tako i Hajduku te dobili carte blanche – doslovno papir na kojem su samo morali napisati imena ljudi koji bi vodili Hajduka već od sutradan.
Oni su tu naizgled primamljivu ponudu odbili. I zahtijevali da se promijeni sustav biranja ljudi koji će voditi klub, da se osigura da o tome više nikad ne odlučuje politika i da postoji neovisna kontrola nad biranjem i upravljanjem.
Postoji li itko u ovoj zemlji tko nudi takav sustav? Deklarativno, gotovo svi, ali u stvarnosti nekako svi padnu na testu kad dođe vrijeme za provođenje tih politika.
Ne znam dovoljno o pravosuđu, ne znam dovoljno ni o makroekonomiji da bih mogao pametovati o tome, ali znam nešto o – novinarstvu.
U Hrvatskoj imamo problem s novinarstvom i medijima. Svi ga imamo, i iako ne izgleda tako velik ni važan, upleten je u sve što se događa u zemlji, jer utječe na baš sve procese u državi, od vrha, pa do najbanalnijih događaja u lokalnim sredinama.
Javni servisi su doslovno servis vladajući, mastodontski uhljebnički sustav u kojem se slobodnomisleći gube u bespućima političkih podmetanja i igrica. Veliki privatni mediji su svojevrsno javno – privatno partnerstvo krupnog kapitala i politike, koji reketare i koje reketare, samouništavajuća simbioza odvratnih interesa ljudi kojima ništa nije sveto osim profita.
Tu su i neki mediji koji pokušavaju pošteno, ali ih u načelu sustav prisiljava da ostave po strani osnovne postulate novinarstva i odaju se utrci za profitom ili pukom preživljavanju.
I imate ovih nekoliko kojima je propast zajamčena. Ali uvijek se nekako pojave, pa se ugase, pa dođe neki drugi, međutim njihov utjecaj je u načelu minoran. Znate to svih vas trideset i sedam koji ste otvorili ovaj članak.
I svi će vam sad reći kako treba smanjiti utjecaj politike i kapitala na medije, kako treba njegovati slobodno i istraživačko novinarstvo, ali u stvarnosti će s figom u džepu baš svi koji se bave politikom imati neki plan kako medije staviti pod kontrolu.
Hrvatska država upravlja HRT-om i javnim informativnim servisom pod nazivom HINA.
Samo kroz ta dva servisa bi mogli riješiti kompletan problem novinarstva u zemlji.
Osigurati nezavisnost tih dvaju, odnosno tri servisa, osnažiti nezavisnu kontrolu, ukinuti njihovu ovisnost o tržištu i odmaknuti ih od trenutno prevladavajućeg modusa operandi hrvatskih medija.
Što mislite, hoće li itko predložiti tako nešto? Isplati li se političarima izgraditi sustav kontrole samima sebi? Retorička su pitanja, ne brinite.
Mi možemo samo i dalje sanjati da će se jednog dana odgojiti generacija koja će shvatiti važnost promjene paradigme sustava u državi, ne samo navijanje za Kurte & Murte.
I da će ta generacija, kad se odgoji, to shvaćanje primijeniti u rodnom kraju, umjesto negdje u Irskoj ili Njemačkoj.
