Kad se na ovim prostorima priča o nekim prošlim vremenima, onda se kaže kako nam je luke sagradio Franjo Josip, prve puteve Napoleon, a škole i tvornice – Tito.
Naravno, bilo bi zabavno vidjeti starog austrijskog cara kako slaže kamene blokove po dalmatinskim lukobranima ili zagorskog bravara kako lopatom ubacuje cement u miješalicu, ali niti su oni to napravili, niti su za to na koncu najzaslužniji.
Austriji su iz strateških razloga trebale luke na Jadranu, Francuzi su gradili puteve po uzoru na Rimljane za brže kretanje svojih osvajačkih trupa, a komunisti su slijedili svoju doktrinu o napretku kroz industrijalizaciju i školovanje nepismenog naroda.
Zanimljivo je ipak kako je to kod nas sve svedeno na tu jednu osobu. Kao da pod Franjom Josipom nije bilo na tisuće i desetke tisuća inženjera, službenika i radnika koji su sve to skupa odradili, a u startu zapravo skupa s nekim generalima i ministrima i smislili. Kao da škole i tvornice nisu gradili neki alije sirotanovići i ostali neimenovani udarnici, uz opet puste inženjere, profesore, arhitekte…
I danas, kad smo usred ove Schrödingerove izborne kampanje, zapravo se sve svodi na izbor između dva lika isturena ispred dvije grupacije organizacija za uhljebljivanje nesposobnih, a ljudi se uglavnom zapjenjeno svrstavaju iza njih.
Što je to u balkanskim narodima što ih ne uspijeva izdići iznad toga?
Što je to što nam ne dopušta vidjeti da je izgradnja sustava, izgradnja demokratskih institucija koje će kontrolirati taj sustav i osigurati da u njemu uspijevaju kvalitetni, pametni, radišni i nadasve pošteni, a da ovi drugi otpadaju, s nepoštenima odmah u startu?
Valjda to što naš svijet doista smatra kako je Franjo Josip bio krasan tip koji je za ljubav Dalmatinaca gradio luke, a Tiletu bilo najvažnije da Jugoplastika bude prvak Evrope zahvaljujući kombinatu na Brodarici.
Uloga idolopoklonstva u propasti balkanskih naroda je ogromna, uvjetovano je to ogromnim utjecajem arhaičnih crkava na ovim prostorima, koje za modernima kaskaju desetljećima, ako ne i stoljećima, pa onda i nasljeđem komunista koji su taj crkveni nauk preuzeli i pokušali dovesti na još višu razinu, da bi u moderna vremena imali taj neki miš-maš religijsko/komsomolske doktrine koja vlada zemljom.
A uvijek je neki veliki vođa najvažniji i svatko tko je pokušao drugačije je bio brzo zaboravljen ili jednostavno puknut metalnom kopčom vojničkog remena po glavi.
Zaključak? Nema ga. Izgleda da je uzaludno i da se moramo jednostavno boriti za to da imamo manje zločestog i pohlepnog velikog vođu na čelu bilo čega u ovoj zemlji kako bismo imali kakav – takav napredak.
Iako je fascinantno da je ljubav naroda prema velikim vođama uglavnom obrnuto proporcionalna njihovoj kvaliteti.
Kao da volimo biti kažnjavani. Kao da smo duboko svjesni svoje grešnosti i smatramo da zaslužujemo to što nam se događa.
Kao. Ili možda jesmo?
