Još jedan intervju od prije nekoliko godina, ali vrijedan čitanja. Jasmin Klarić, nekad huligan, danas urednik, uvijek zverčuga
Jasmin Klarić sad već kroz desetljetni posao etablirao se kao komentator i novinar specijaliziran za političke teme, ali oni koji ga bolje znaju svjesni su kako je njegovo područje interesa šire, i da ga pokriva s jednokm dozom humora koju trebaš imati da bi preživio u današnjem svijetu. Tako se Vesna Pusić vjerojatno još uvijek pita je li bila meta neke zajebancije kad joj je tamo negdje prije desetak godina intervju na autorizaciju došao s maila zvercuga@gmail.com, koji je u tom trenutku bio jedini Klarićev mail. A počeci ovog dugonje od preko dva metra sežu u jedan kultni splitski kvart.
“S Mertojaka sam, koji je u vrijeme dok sam ja odrastao tek postajao kultan, Tada su se rađale legende koje do danas traju, poput one o Rambu iz Torcide. Kasnije su te legendarne priče prešle okvire samog kvarta”, priča mi Klarić na jednom zagrebačkom štekatu na klasični sparni dan u metropoli, jedan od onih koji su među ostalim bili razlog da pobjegnem na jug. S nostalgijom se prisjeća Jasmin odrastanja na Mertojaku, koji je, kako kaže, bio klasični radnički kvart s puno ljudi, betona i mnogo planiranog zelenila koje nikad nije do kraja realizirano.
“Mi klinci smo po čitave dane bili s balunom među nogama, bila je to kad sad pogledam zapravo neobična sredina za odrastanje, među neboderima i betonom, Ali nemam se šta žaliti, bilo mi je lijepo”. Kad ga se pita za usporedbu s današn jim Mertojakom, napominje da se dva tjedna godišnje sad tamo nađe i da je to teško procjenjivati do detalja.
“Čini mi se da se suštinski nije puno promijenilo, Ono što se vidi jeste da se u tim pomalo socrealističnim neboderima pojavljuju apartmani za iznajmljivanje. Dakle, čovjek tamo na šestom ili sedmom katu uredno turistima iznajmljuje apartman, na to mi se bilo teško priviknuti, na tablu, na zvjezdice, izgledalo mi je nadreralno na počecima. Sad sam se već naviknuo, vidjeti i turiste u liftu”, pojašnjava, uz blago žaljenje što za vrijeme njegovog odrastanja nije bilo toliko turista i pogotovo turistkinja, Dodaje da je turizam svakako promjenio Split i na bolje i na gore, s jedne strane je ta apartmanizacija i betonizacija, ali s druge je donesen dašak svijeta u grad pod Marjanom. Kad se dodirnuo toga, morao sam ga pitati koji je po njegovom mišljenju pravi Split, onaj koji će napraviti nešto nezaboravno i svjetski pozitivno, ili onaj đikanski rodijački betonizirani.
“Upravo sve to je pravi Split. S jedne strane imaš fenomenalne priče kakve je teško naći bilo gdje drugdje, a s druge strane imaš potpuni kaos, zaostalost, preveliku birokraciju, neefikasnost… Takav Split ja pamtim i iz svojih dječačkih dana, takav je ostao i sad. Samo su sad ti kontrasti, čini mi se, još i izraženiji. Doduše, lako moguće da je rome dodatni razlog i općenit rast nejednakosti u društvu”. Smatra da u gradu to možda jednostavno mora tako biti, kao nekakav jin i jang.
Sjedili smo u Zagrebu, logično je bilo pitati što misli o izrugivanjima purgera na Keruma kao gradonačelnika u kontekstu Bandićevih ludorija posljednjih nekoliko godina,
“Ako gledamo samo gradonačelnike, Split je postao simbol gospodstva za Zagreb, jer je posljednjih nekoliko godina Bandić u potpunosti pošemerio, postao je prost, bahat, bezobrazan. Ne znam je li to došlo s godinama, je li posljedica zdravstvenog stanja, ali on je prilično neprepoznatljiv kao političar. Ja sam ga kao novinar pratio još dok je bio relativno nepoznat oporbeni političar u SDP-u, bio je izuzetno oprezan, pažljiv u izjavama, zapravo štreberski dosadan. Sad se ponaša kao Kerum na pojačanim okretajima. S tim da je Kerum u svim svojim najluđim ispadima i dalje zadržavao tu jednu vlašku neposrednost, gdje se vidilo da on to stvarno smatra da tako treba biti, nije bilo glume, “bogatiissova tako to tribaq biti”. Bandić je s druge strane u potpunosti izletio s kolosjeka, vrijeđa novinare, laže, prostači, ni ne pokušava više pojašnjavati bizarne zagrebačke gradske troškove. Tipa ovog ljeta na Savi, gdje jedan DJ pušta glazbu za dvoje ljudi i psa. Takvih ludosti u Splitu nema, iako koliko znam u Zagrebu bar nema selfi stupića skupo plaćenih”. S čime sam se morao složiti, Zagrebu su ipak draže fontane i spomenici od besmislenih selfie stupića.
Stalno je visilo u zraku, pa sam morao jednom pitati i to, da široj javnosti obznani kako je na onom derbiju protiv Dinama 2000. godine i snimljen na televiziji kako ljulja ogradu na zapadu u pokušaju proboja na jug Poljuda. Za napomenuti je kako je Klarić bio aktivni pripadnik Torcide Zagreb.
“Tada sam počeo raditi i završavao svoju aktivnu navijačku karijeru, iako to nisam u tom trenutku znao. Nakon toga sam nekako shvatio da je vrijeme da se preselim na Istok”, kroz smijeh priča. Bitan je kontekst, u tom je trenu imao 28 godina i već nekoliko godina radio u dopisništvu Novog lista u Zagrebu. No, tvrdi da se samo radilo o mladenačkom adrenalinskom hiru. “Ma dobro, ne bi ja nešto, tada je na Jugu bilo ljudi koji su mi bili prijatelji, ne mogu zamisliti da bih ja nekog tada udario, sve da je ograda popustila. Nisam bio tipični navijač huligan. Što god snimke pokazivale”. Možda je ovdje dobro napomenuti kako je jedno vrijeme radio za Tifo magazin, pod Zvonom Krstulovićem, u to vrijeme izuzetno praćenu tiskovinu u navijačkim krugovima. I danas će kazati kako je praćenje navijača tada dovodilo do pisanja o ozbiljnim temama. Jer, kao i danas, kroz navijače i nogomet i tada se oslikavalo društvo i svi oni problemi koje je nekad teško bilo vidjeti ukoliko se novinarski prati samo Sabor, pravosuđe i ostale institucije.
Jasno, morali smo se onda dotaknuti i današnjeg Hajduka.
“Nekako sam se bojao tog pitanja. Hajduk zadnjih pet godina je Hajduk za koji sam s najvećim guštom navijao, jer uz sam klub i njegovu povijest išla i ide jedna krajnje pozitivna priča. Sad se događa ono što je bilo za predvidjeti, da će ta priča o demokraciji doći u situaciju u koju demokracije i inače dolaze, da će doći do pokušaja uzurpiranja vlasti, da u samom biračkom tijelu postoji podjela oko toga kako bi se projekt trebao voditi. To nije nenormalno, to je očekivano i shvaćam to kao proces odrastanja. Kad odrasteš, postaneš odrastao čovjek, nekako se nadam da ovo ide u tom smjeru. Čak i ako ne ide, to sam shvatio definitivno neki dan, neke se stvari neće promijeniti. Ja sam svim svojim emocionalnim silama podržavao Hajduk i u onim grubim vremenima”. No, ističe, smatra da su povjesne silnice i dalje pozitivne, nemjerljivo pozitivnije u odnosu na razdoblje prije 2012. godine, koliko god se pojedini mediji, kako smatra, trudili u javnosti gaziti ovu hajdučku priču.
“Ta je priča jedna od onih o kojima sam govorio na početku, da je svjetski pozitivan primjer iz Splita. Nadam se da se neće pretvoriti u onu priču s lošim djelovima”.
Za kraj smo morali ostaviti naš zajednički segment, novinarstvo. I možda će neke iznenaditi, ali Klarić ima svjetle tonove kad se priča o tome,
“Novinarstvo je danas bolje. Bolje nego prije pet godina, a mislim da je ukupno, svjetski, bolje nego prije dvadesetak godina. Ta promjena na bolje se relativno nedavno dogodila, kad smo shvatili da se ekosustav vijesti u Hrvatskoj promijenio u potpunosti. Nekad je bilo dovoljno priču zaustaviti u jednoj novini ili na televiziji. Danas to više ne prolazi. Priča se ne može zaustaviti. Imamo gomile portala spremne na objavu. Uz državnu televiziju imamo i tri privatne s nacionalnom koncesijom. Jednostavno, priče loše po političare više se ne mogu zaustaviti”, drži. No, priznat će da postoji problem tzv. Fake newsa, ali to ne drži primarno medijskim problemom.
“Fake news jednostavno nije novinarstvo. Stanje u politici je lošije, i zbog fake newsa i zbog populizma, koji je nažalost prisutan i u medijima, sad je samo očitije, tako je bilo i prije. Čitanost vijesti danas je nemjerljivo veća nego prije. Vidi se i s Brexitom i Trumpom i usponom desnice da je fake news zapravo oružje specijalnog rata. Hibridnog, kako to neki ministri vole zvati. Koliko se javnost može protiv toga boriti, i vani i kod nas (gdje se faktograf.hr pokazuje jednim korisnim projektom), to ćemo vidjeti”. No, drži da je budućnost ipak relativno svijetla.
“Uz razvoj interneta dolazi i to forsiranje površnog novinarstva, ali tabloide smo imali uvijek, samo sada drukčije izgledaju nego li su u doba kad su izlazili samo na papiru. Ali mislim da ima prostora za ozbiljno novinarstvo, to se čak i na ovom našem malom tržištu pokazuje. Mnogi nisu vjerovali da će N1 opstati sa svojom odlukom da budu isključivo news kanal, već sad možemo kazati da su bili u krivu. Znamo se dugo i godinama pričamo o tome kako novinarstvo propada, ali čini mi se da se zadnjih par godina stvar promjenila i krenula okretati na bolje”.
S tim svijetlim novinarskim tonovima smo završili, uz jednu anegdotu. Naime, prvi dodiri s novinarstvom Klariću su bili u trećem i četvrtom srednje u Natku Nodilu, kad je i mjesec dana bio na praksi u Slobodnoj Dalmaciji, gdje su mu mentori bili Zdravko Reić i Slaven Alfirević. Bardovi, složio se sa mnom, uz molbu da se ipak napiše dovoljno jasno kako bi se shvatio sarkazam.
