Posljednje dvije godine, od drugog napada Rusije na Ukrajinu, sve je jasnije da je ruski režim imao razvijenu mrežu suradnika na Zapadu, moćnih, s referencama, koji su zbog novca bili na pozicijama unutar gospodarskog i političkog sustava te države. Koliko to utječe na zbivanja oko samog rata, ali i koliko djeluje na sam Zapad raspravili smo malo s Markom Stričevićem, vanjskopolitičkim novinarom Nove TV koji je jedan od najupućenijih za ovu temu. Jer je živio u Rusiji u vrijeme njezine najveće ekonomske ekspanzije pod Putinom, vidio je tu unutarnju metamorfozu. On smatra da je kratkovidno to gledati samo u kontekstu rata koji se trenutačno vodi.
Na korupciju “kolektivnog zapada” gledam u širem kontekstu, pogotovo nakon krize 2007-2008. To što je njemački kancelar postao direktor u Gazpromu vidim kao dio istog duha vremena u kojem je britanski laburistički premijer nakon silaska s funkcije postao dvorski savjetnik Nursultana Nazarbajeva, koji pobjeđuje na izborima sa 97-98 posto glasova. Čelnik, dakle, zemlje koja je predvodnica demokratske ideje i razvoja ljudskih prava, pristaje kleknuti pod tron nekakvog manjeg kana i služiti mu za vreću zlatnika… Ili, recimo, spoznaja da su djeca sjevernoafričkih i srednjoazijskih tirana počela naveliko diplomirati po najprestižnijim američkim i britanskim sveučilištima uz upitnu dozu stečenih znanja već na razini samog engleskog jezika… Veteranska brazilska nogometna reprezentacija odavala je počast Ramzanu Kadirovu u Groznome i puštala da im ovaj pred punim stadionom zabija golove. Dobitnica Oscara pjevala mu je na rođendanu…
Dakle, po narodski, pare buše di burgija neće. No, Stričević smatra kako je tu čak i nepravedno samo ruske novce gledati u tom kontekstu. Pogotovo jer je bilo malo onih koji su uopće kritizirali tu pojavu posljednjih dvadesetak godina.
Ruski kapital u svemu tome vidim kao samo dio brutalnih bjelosvjetskih novaca za kojima su se polakomile svekolike strukture na zapadu. I ne samo one, gdje je tu granica? Kad je riječ o političarima i medijima, je li to bio odraz otrcane maksime, tada moderne, iz konteksta izvađene Fukuyamine izjave o kraju povijesti – možda. Čini mi se da je svejedno radi li se o ruskom, saudijskom ili pakistanskom novcu – “ajmo radit biznis, pustimo ideološke bedastoće” bila je glavna deviza, pri čemu se to prikazivalo kao način da se prevladaju toksične ideološke podjele. Bolje da trgujemo nego da ratujemo… Pa je tako i prokazivanje režima koji se obnavlja u Moskvi prikazivano kao toksično ideologiziranje, zakeranje i čak licemjerje. O ruskoj prijetnji sigurnosti istoka Europe najviše su pritom galamili tvrdi desničari u Poljskoj i baltičkim državama, ili ukrajinski političari čiji je set svjetonazora i načina argumentacije često bio esktremno konzervativan i nacionalistički u cjelini, što im je znatno oduzimalo na vjerodostojnosti izvan vlastite glasačke baze. Nemam dojam da se radi o europskoj infilitriranosti Kremlja iole usporedivoj s onom u ukrajinski aparat vlasti, medija itd. Prilično sam uvjeren da je ruski režim na ovaj ili onaj način potplaćivao velik broj političara, biznismena, novinara i znanstvenika koji bi najradije da se sve ovo završi, da se epohalni zločin u Ukrajini zaboravi i da bez prigovora savjesti mogu s istim izvorima sredstava u Rusiji sutra nastaviti business as usual.
Kad se gleda sam rat u Ukrajini, bivši žitelj Rusije smatra da je odnos Zapada prema svemu krivo promatrati isključivo iz perspektive ruskog financijskog utjecaja na kapitalističko društvo. Nego da se neke stvari moraju pogledati i iznutra.
Ali ne bih taj utjecaj precjenjivao. Mislim da je razlog za “inerciju” dublji, da je jedno od glavnih pitanja na koje bi javnost Europe trebala dobiti ozbiljan odgovor ili barem ozbiljnu diskusiju: kako je moguće da nakon dvije godine ratovanja u kojem se NATO jasno svrstao, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja mogu na polju boja osigurati nekoliko puta više streljiva (Ukrajina tvrdi 8:1, 10:1) nego zemlje NATO-a, daleko najbogatije i najindustrijaliziranije i vojno navodno najmoćnije na svijetu? Što to zapravo znači?
Najvjerojatnije da živimo u vrlom novom svijetu i da se nismo u potpunosti adaptirali na njega.
Kupovanje političkih i društvenih elita čini mi se sveprisutnom posljedicom globalizacije, toga da je kapital postao nezamislivo umreženiji. Usporedni brzi razvoj tehnologija,financija, sve kompleksniji sustavi, slabljenje granica i državnih kontrola nad sve složenijim međudjelovanjima, prilagođavanje pravnih okvira novim okolnostima…Stvorili su svijet drukčijih mogućnosti i odnosa.
Mora se u jednom trenutku postaviti i pitanje što su zapadne obavještajne službe radili. S izuzetkom same najave napada na Ukrajinu, kad su unatoč ogromnoj svjetskoj medijskoj skepsi bili u pravu, mora se postaviti pitanje što su radili do tada.
Kad je riječ o zapadnim obavještajnim aparatima, čini mi se da je povjerenje u njih trpjelo jaki pad 20 godina, od početka 2000-ih do invazije na Ukrajinu, a tom je padu pogotovo pridonijela spoznaja da su bez većih posljedica po establišment SAD i Velika Britanija izvršile invaziju na Irak – s lažnim povodom. Razorili su sustav države bez da su imali kompetentan plan što potom, time su pogodovali apokaliptičnim stradanjima, stvaranju džihadističke transnacionalne paradržave, valu regionalnih ratova i terorizma koji je zapljusnuo i europske gradove, a potom je sve to dovelo i do valova imigranata. Krajem tih 2000-ih, dok je Zapad ordinirao po Iraku, živio sam i radio u Rusiji, i dobro zapamtio koliko je Moskva tada naglašavala kako zapad i nju nastoji pretvoriti u babarogu na sličan način kao što je učinio s Irakom Sadama Huseina. Dok su obavještajne službe zapadnih država podnosile izvještaje o nekakvim ugrozama i imperijalističkim ambicijama Moskve, ona je naglašavala kako od sovjetskih vremena Afganistana, gotovo 20 godina nije pustila vojsku izvan svojih granica. I to je tada zvučalo kao vrlo relavantna činjenica naspram riječi i djela Amerike i Velike Britanije. Istovremeno,Rusija u tim trenucima bilježi streloviti gospodarski uzlet, pojavljuje se klasa koja se želi baviti biznisom, a normalnije zapadne zemlje koje ne razaraju po svijetu, poput Njemačke, zagovaraju razvoj trgovine i konstruktivnu suradnju s tom silom…
Jasno, glavno nadgrađe obavještajnog djelovanja su mediji i njihovo stvaranje slike za šire mase. Čini se kako je Rusija i tu na neki način hakirala zapadni sustav, stvorivši svoju verziju, koja je naizgled bila kao pandani sa Zapada. A u stvarnosti…
Rat u Iraku zakotrljao je i pad povjerenja u najviše novinarske standarde američkih televizija i medija u širem smislu. U takvim okolnostima pojavio se Russia Today. Po prvi put u povijesti dogodilo se da je neka nezapadna sila napravila svjetski relevantan i vidljiv informativni medij koji izgleda kao CNN, zvuči kao CNN – ali govori potpuno suprotnu „istinu“, stvara potpuno oprečnu stvarnost, a zapravo uopće nije ni napravljen da bi se bavio novinarstvom! Možete na tom kanalu vidjeti fenomenalnu reportažu o Somaliji ili moskovskim urbanim penjačima, ali tamo gdje je ruskom režimu potrebno, dobit ćete isključivo bezočnu, notornu, ničime obuzdanu – možda povremeno tek uspješnije prikrivenu propagandu, dezinformacije, spinove i sve vrste informacijske toksike. I to čistim zapadnjačkim medijskim jezikom (stilom i formom), koji je očito i u Rusiji shvaćen kao simbol kvalitete i vjerodostojnosti – inače ga ne bi imitirali.
To je taj moment „hakiranja“; preuzeli su formu, tehnologiju, stil, doveli čak i ostarjelu legendu CNN-a Larryja Kinga da im u 80-im godinama života bude zgodan privjesak na programu, dok su u emisije, kao “američke analitičare”, umjesto profesora s elitnih sveučilišta zvali opskurne bijele suprematiste i slične tipove… Od početka je bilo jasno o čemu se radi, shvatio sam to i kao povod zapadu za suočavanjem s krizama i truležima unutar novinarstva. RT je bio kao nakaradno izvrnuto ogledalo jednog CNN-a koje može i poslužiti osvještavanju nužnosti da se stvari u novinarstvu vrate u ispravan smjer. S druge strane, dio kolega u svijetu i kod kuće je vidjevši sve to oduševljeno zaključio upravo ono što Kremlj najviše želi: “Sve je to isto! Svi su oni isti!” Prodao je mnogima na zapadu podvalu da su CNN i RT isti, dvije istovjetne propagande.
Pronaći će Stričević i glavnu razliku Zapadnih medija i RT-a. Koja je zasnovana na tome kome je program zapravo namijenjen.
Da je kojim slučajem prije invazije na Ukrajinu ruski režim otvorio filijalu RT Balkan, siguran sam da bismo vidjeli sprint većih i manjih domaćih TV “veličina” u Beograd i lokalna dopisništva za 75 posto veću plaću ili tako nešto.
I svi oni bi se iz petnih žila trudili prikriti činjenicu da je tu televiziju osnovala ruska država i da je fundamentalna razlika između stvarnog medija i simulacije kao što je RT taj da potonji uopće ne postoji radi ruskih građana; on nije proizvod ruske javnosti! Tamo ga nitko ne gleda, jer za stvarnu Rusiju su rezervirani mnogo brutalniji, autentični medijski proizvodi, tehnike i stilovi. CNN je televizija koja se prije svega obraća građanima SAD-a, a mi ostali, ako znamo engleski i smatramo ga vjerodostojnim – možemo se uključiti. RT, pak, financiraju ruski građani, ali ga ne gledaju niti im se obraća, on proizvodi program za sve u svijetu osim njih samih. Jedan od najvećih urednika na južnoslavenskim prostorima svih vremena, Viktor Ivančić, prije desetak godina je podsjetio da zapadna tradicija novinarstva, uz sve mane i nesavršenosti, baštini višestoljetnu borbu za autonomiju redakcije u odnosu na vlasnika medija, dok kod nas i u drugim demokracijama koje postoje od prekjučer vlada uvjerenje da medij po prirodi mora izvještavati ono što mu kaže vlasnik i da su svugdje u svijetu vlasnici ujedno i glavni urednici. U takvim, demokratski polurazvijenim društvima svoju publiku posebno pecaju RT, Sputnjik i njihov vladar obrazovan u čekističkoj školi Lenjingrada. Potpuno je nemoguće da takvi mediju uđu, recimo, poput CNN-a, u konflikt s predsjednikom države ili da objave bilo što, iz zemlje ili svijeta, što bi se vlastima u Moskvi moglo ne sviđati. To su upravo fundamentalne razlike, ali Putinovom je režimu izuzetno važno uvjeriti ljude da je sve to isto. U tom smislu možemo donekle govoriti o hakiranju dijelova demokratskih sustava.
Moramo u ovom trenutku pitati postoji li neka prijelomna točka koja je dovela do ovakve podjele uloga, u kojem je trenutku Putin postao privlačan širim masama izvan Rusije.
Ne bih znao postoji li jedna prijelomna točka. Ono što znam je da su mi, kad sam se ja spremao preseliti u Rusiju, neki ljudi govorili “Zašto ideš u zemlju iz koje svi bježe?”, još je bila jaka postsovjetska predodžba zemlje, nije bilo imidža obnovljene nadiruće sile. Te je godine Putin bio Timeova osoba godine. Mislim da je to dalo vrlo jak boost njegovom kultu ličnosti: wow, sad su i zapadnjaci zabrijali da je cool! Takve stvari nacionalističkom kompleksu u toj zemlji puno znači, oni jako vole kad im se netko na Zapadu divi, a strašno ih vrijeđa dojam da ih se prezire.
Zaključio je svoje razmišljanje o ovoj temi jednim plastičnim osobnim iskustvom.
Već iduće godine nakon objave Timea, što naravno ne povezujem s gore navedenim, ali stvarno koincidira, kod upisa na Filozofski fakultet hit je postao ruski. To je bila tema u medijima. A ja sam par godina ranije imao curu koja je strudirala ruski, i tada je to bila teška alternativa, kao da danas netko studira, ne znam, bjeloruski.
