Malo drugačiji intervju petog lovca, a bolje peti lovac nego peti ortak. Kad me Danko pita nakon one rekordne potjere da napravin intervju sa Svenom, jednostano nisan stigla. Znali smo da će biti interesa medija, ali na takvo ludilo nismo računali. Prošlo je neko vrime, priča se nastavila pa smo ovaj intervju napravili kad nam je dite zaspalo, oko 11 navečer. Napravili smo ga dopisujući se na Messengeru u subotu, sinoć, dan prije današnjeg emitiranja Super Potjere.
Je se sićaš kad mi je doša mail s pozivom na Potjeru pa san ti rekla – pošalji im mail, možda im se otvorilo koje misto pa da idemo skupa?
– Da. Doduše, mislim da su me primili još godinu prije, ali sam morao otkazati jer si otišla u rodilište mjesec dana ranije, a meni je snimanje trebalo biti taman tu negdje. Pa sam ih pitao mogu li me uvaliti negdje kad si ti išla snimati drugi put.
Sve san ti omogućila. I onda si ti snima dan prije mene, i popija si masu kave prije.
– To i sad radim prije snimanja. U principu, tajna uspjeha je aparat za kavu kraj Intim bara na HRT. Velika turska ujutro za doručak i onda još tri s automata prije emisije. Doduše, da je junior zaspao ranije, a ne u dva ujutro možda bih pio manje kave pa slabije prošao. Ali to mi je sad dio rituala – prije nego odem do garderobe i šminke popijem jednu čim uđem na HRT, a ako sam baš inspiriran i još jednu prije samog snimanja. Onda još u pauzi pobjegnemo da nas ne vide jer se boje da ćemo se zaflekati. Pa popijemo još jednu.
Jel ti bilo drago viditi da igraš protiv Kreše jer se znate od prije, sa Filozofskog u Zagrebu, a na kraju ste oba doktorirala u Zadru i imali zajedničku promociju.
– Hm… S jedne strane on je najefikasniji lovac pa je to bio pritisak (a i mislim da je ekipa bila pod dodatnim pritiskom zbog njega), ali mi je s njim bilo lakše razgovarati nego s ostalim lovcima, koje sam tada znao dosta slabo. Baš smo u emisiji i spomenuli promociju, tako da mi je to dosta opustilo atmosferu. Iako ga se većina najviše boji, meni je baš zato vjerojatno bilo lakše igrati protiv Kreše.
Mogu li ja reći kako si nakon svega doša doma?
– Mislim da te to zabavilo više od mene pa samo daj.
Ma molinte. Dakle ljudi, čovik je otključa vrata stana u Zaprešiću, pozdravija mater, sina i mene i – lagano skinija jednu pa drugu patiku. Pa sako. Pa iša oprati ruke. Pa sija za stol i pita što ima. Mater muči. Mali još ne govori. A ja se mislin – dobro. Kad si tako pametan, neću ni ja ništa pitati.
Nakon dobrih kvarat ure krenija iz kužine u primaću, naslonija se na štok i reka – e baj d vej, imao sam 22 točna, srušio rekord Potjere i osvojio 115 tisuća kuna.
– Nije bilo baš tako. Mislim da sam još i pitao ima li kave. Plus, prilično sam siguran da nisam rekao da sam srušio rekord jer tad to još nisam znao, i oni su u režiji provjeravali nakon snimanja, ali nisu bili sigurni.
Dobro. I onda je tribalo čekati tri ipo miseca do emitiranja.
– Skoro četiri. Ali dobro, najteže je bilo odmah nakon snimanja i nekoliko dana prije emitiranja, u tako dugom periodu zaboraviš već na to.
I onda su svi bili – on je iz Zadra, on je iz Zaprešića, on je iz Zagreba… a ti bi na to sve reka?
– I iz Zadra i iz Zaprešića. Ustvari, ide nekako ovako. Porijeklom iz Preka na Ugljanu po tati (inače, emisija se snimala na njegov rođendan, imao bi 69 godina, po mami pak iz Ričica (onih Mate Parlova), rođen u Zagrebu, kao mali preselio u Zaprešić, a od 2006. radim u Zadru. Osim toga sam srednju i faks završio u Zagrebu, gdje sam i igrao rukomet (u Medveščaku, nakon što sam prešao iz Zaprešića koji je bankrotirao). Tako da ne mogu isključiti ništa od toga. Po govoru sam nepogrešivo zapadni dio Zagreba, po sentimentu negdje na relaciji Poluotok-Preko. Pravo dijete tunela Sveti Rok. Doduše, kad je trebalo uzeti novce HRT-u i sad kad ga trebam ne dati drugima, tu sam čisti bodul. Dapače, svoj uspjeh u onoj emisiji objasnio sam ovako: ja sam bodul, a oni su nudili novce…
Jesi ikad mislija da bi kvizovi mogli ovoliko dugo biti u uzlaznoj putanji popularnosti? Nekidan je bilo devet godina od početka zadarskih pub kvizova i iz tog jednog danas imam situaciju u kojoj svaki dan moš igrati neki kviz.
– Znam da je još kad sam bio mali Kviskoteka bila jako popularna i da su najbolji natjecatelji bili poznati, a kasnije su i Izazov, Milijunaš i ostale emisije također bile gledane. To znači da postoji puno zainteresiranih za kvizove na televiziji, ali i općenito. Dakle, neka baza postoji, a ne treba zaboraviti i na to da se ljudi vole družiti, a ovo ima još i neku svrhu koja nije samo alkohol. Znači, svi preduvjeti za uspjeh su bili tu, ali čini mi se da postoji i inflacija kvizova, odnosno da kafići počinju na njih gledati kao na laku zaradu pa kvaliteta pati.
Najsmišnije mi je bilo da je ta tvoja Potjera emitirana dan prije našeg lipog Memorijala Mirka Miočića pa su svi čestitali i hajfajvali.
– Taj dan je bio generalno naporan. Meni zadnji dan semestra, imam hrpu administracije za obaviti, a svi me zovu cijeli dan… Prijatelji, rodbina, novine… i onda povrh svega toga još i otvorenje Memorijala gdje su mi svi dolazili čestitati, a kad je došao Krešo i aranžirati zajedničke fotke. Generalno jedan od zamornijih dana u životu. Ali s druge strane Memorijal je uvijek radost, tako da je barem kraj dana bio dobar. I još mi je ekipa bila prva u glazbi na random kvizu, doduše baš ove godine kad su prestali dijeliti paški sir za nagradu, tja.
I onda su te zvali na humanitarnu starogodišnju Potjeru i reka si – more. A zapravo je to bija najgledaniji razgovor za posa u Hrvatskoj hah.
– E da. Ma odmah nakon emisije sam u intervjuima rekao da sam uvijek za humanitarne i obrazovne inicijative i kad su me zvali na Silvestrovo da budem lovac, a skupljalo se novac za djecu s malignim bolestima, nije uopće bilo dvojbe. Usput su izgleda htjeli i vidjeti kako ću se snaći u svemu tome, a ja sam odigrao dosta dobro kao lovac, došao do 18. I onda kad je sve završilo mi je producent došao i rekao a evo, kad si već tu, samo da ti kažem da kreće novi kviz pa razmisli.
I evo, večeras kreće Super Potjera. Danima traje hype, što bi se reklo. Svi o njoj pričaju, jedva čekaju. A što nas u njoj čeka?
– Zamisli četiri Potjere u jednoj emisiji, ali ovaj put imamo samo minutu za igru. Jako je brzo, to je najveća razlika. Da te sad ne pilam s pravilima, samo ću reći da se može birati protiv koliko lovaca igraš i što nas je više to je teže doći do love (ali je i veći iznos). Osim toga, tu je i publika i kad je završna napeta glasnija je od one jučer na Poljudu. Uglavnom, sve je brže, više, jače… ali i glamuroznije, jer idemo u prime timeu. Veliki studio, mi sjedimo na konstrukciji od nekih 4-5 metara visine, hrpa reflektora, efekata, velikih ekrana. Jednom riječju – spektakl. I lovci koji ovaj put svi igraju zajedno, ali bit će i komičnih situacija, od pitanja koja smo krivo čuli do toga da netko krivo odgovori, a ostali se ljute. A bit će i novih medijskih zvijezda jer su neki dosad manje poznati igrači ostvarili dobre uspjehe. Uglavnom, spektakl.
