Dora Kršul možda je i najeminentniji predstavnik mlade generacije novinara, sad već naširoko poznata po praćenju visokog školstva, a pogotov zagrebačkog sveučilišta. Koje u posljednje vrijeme daje materijala i za crne kronike, baš je Telegram pokrenuo priču koja je ovih dana kulminirala uhićenjima dekana i profesora koji su uspješno uzimali novac sebi iz projektaka Geodetskog fakulteta. Dora je morala istrpiti i protivke reseorne ministrice zbog toga. Dobar razlog za razgovor baš o budućnosti, jer kad se sve zbroji, obrazovanje je baš to.
Predsjednik Zoran Milanović kaže da je zagrebačko sveučilište dobro. Kao kroničarka te ustanove slažeš li se s time?
Slažem se i ne slažem se s njim. Ako gledamo okvire u kojima Sveučilište djeluje – u kojima se destimuliraju čestitost i izvrsnost i u kojima se pošten rad ne cijeni – postoje fakulteti, pojedinci i grupe koji usprkos svemu sjajno rade. Sretna sam što neke od njih osobno poznajem i što neke od njih mogu zvati svojim prijateljima. Takvih je ljudi, želim vjerovati, na Sveučilištu mnogo pa se tu priklanjam stavu Nezavisnog sindikata znanosti koji je neki dan osudio recentna zbivanja koja su kulminirala uhićenjima, no apelirao da je generalizacija pogubna.
S druge strane, Sveučilište ne valja zbog svoje zatvorenosti, netransparentnosti, relativizacije problematičnih ponašanja te ubitačne šutnje o korupciji i kriminalu zbog čega ostaje dojam da očito pozamašnom broju ljudi ovakvo stanje odgovara. Pojedini politolozi i sociolozi već su okarakterizirali Sveučilište u Zagrebu kao zarobljenu instituciju. I tome se stavu priklanjam i dodajem kako je ono zarobljeno od nadstranačkih klika kojima ovakvo stanje – gdje se sve može srediti onima koji ne rade probleme, a ponešto i spremiti u džep – odgovara.
Istovremeno, kvalitetni i pošteni pojedinci zaziru od upravljačkih pozicija na sveučilištima i fakultetima jer je kriterij za iste postala negativna selekcija. Niti to nas ne vodi nikuda.
Kako se u jednom sustavu koji bi trebao biti uređen, kao fakultet, može imati tako skandaloznu priču koja se dogodila na Geodeziji?
Ma apsolutno može. Treba podsjetiti da je bivši rektor Boras na tu dužnost izabran zalažući se za tzv. politiku jakih dekana. Jaki dekani, naučili smo s vremenom, svoju su ‘snagu’ u praksi demonstrirali istaknutim odlikama antiakademizma: šutnjom na dvojbene poteze uprave Sveučilišta, poslušnim dizanjem ruku na upitne rektorove odluke i otvorenim okretanjem glave od pravih problema. Zauzvrat su, kao jaki dekani, očito mogli što god su htjeli. Zanimljivo je, u tom kontekstu, vidjeti izjave sadašnjeg i bivšeg rektora, Lakušića i Borasa, o prošlotjednim uhićenjima; obojica su iznenađeni što se, eto, u akademskoj obitelji sve ovo dogodilo. Ja, s druge strane, nisam iznenađena, ali jasno mi je da akademsku stvarnost poimam bitno drukčije od čelnih ljudi sveučilišta.
Što misliš odakle se vadi hrabrost da se javni novci bezočno iskoriste za jahtu ili okvire i parkete za vikendicu?
Iz zaista dubokog uvjerenja da ti se ništa neće dogoditi. Jer si jak dekan i jer ti godinama govore da si u tim okvirima nedodirljiv. Autonoman. Proteklih desetak godina autonomija je, s čelnih sveučilišnih pozicija, proklamirana kao pokriće za koješta. Vjerujem da u tako konstruiranoj stvarnosti, uz auru stručnjaka iz akademske zajednice, možeš pomisliti da ti nitko ne može ništa. Vjerujem i da je sve ovo navedeno bio recept za temeljito rastakanje akademskih vrijednosti kojem posljednjih godina intenzivno svjedočimo.
Kakav je osobni doživljaj kad se nađeš na meti ministrice?
Ništa novo i ništa iznenađujuće. Na početku moje karijere Plenković me prozvao istraživačkim pokušajem, a sada sam, prema ocjeni ministrice, maliciozna. To bi valjda trebalo značiti da sam iz novinarskog i ljudskog pokušaja napredovala.
Šalu na stranu, ozbiljan je problem što imamo predstavnike izvršne vlasti koji prozivaju novinare zato što su javnosti ukazali na probleme i otkrili afere. Drugim riječima, diskreditiraju novinare koji građanima donose ključne informacije kako bi na demokratskim izborima mogli donijeli informiranu odluku. To je jedan od pokazatelja da smo još uvijek daleko od zrelog demokratskog društva.
Premijeru AP najveći je problem da ponovno izlaze dodatni podaci iz ove istrage. Govori li to nešto o njegovom odnosu prema visokom obrazovanju?
Rekla bih da to prvenstveno govori o njegovom odnosu prema javnosti i novinarima. U izmjenama Kaznenog zakona nam sprema spektakle radi „otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje” . Njegov stav zapravo ukazuje na prijezir prema pravu javnosti da bude obaviještena o postupcima od javnog interesa i, istovremeno, na naklonost prema neminovnoj inkriminaciji novinarki i novinara koja će proizaći iz takvih izmjena Kaznenog zakona.
Koliko ima smisla da ministrica koja napada novinare i medije istodobno bude zadužena za Zakon o medijima?
Moj je dojam da ministrica Obuljen Koržinek nije svjesna da u svom portfelju ima i medije. Medija se rijetko sjeti, a kada nas se i sjeti, onda ispada da je bolje da nas se nikada nije sjetila. Aludiram, naravno, na najrecentniju sramotu, radni nacrt Zakona o medijima koji je procurila u javnost i čiji je zajednički nazivnik konačno pokoravanje medija.
I za kraj, ima li hrvatsko školstvo i visoko obrazovanje perspektivu?
Želim vjerovati da ima, ali istovremeno mislim da će za bilo kakvu perspektivu – a ne potonuće u potpunu nevažnost i definitivnu besperspektivnost – biti ključno otvoreno institucionalno suprotstavljanje onima kojima ovakvo stanje odgovara. Jasno mi je da to nije ugodno, da se ljude može zaustavljati na njihovom karijernom putu, ucjenjivati, mrcvariti… Ali nekako mi se čini da smo došli do točke u kojoj je neobično važno, za neku budućnost, da šutnja prestane i da se ljudi počnu otvoreno suprotstavljati svim antiakademskim tendencijama.
