Prije desetak dana većina hrvatskih medija je objavila vijest kako je ravnateljica škole u Tallahasseeu, na Floridi, Hope Carrasquilla ostala bez posla.
Roditeljima učenika šestog razreda na Floridi zasmetalo je što je na nastavi povijesti umjetnosti djeci pokazana Michelangelova skulptura Davida. Skulpturu smatraju pornografskom te su razočarani što nisu prije bili obaviješteni o tome da će fotografija skulpture biti prikazana njihovoj djeci. Pod pritiskom roditelja ravnateljica te škole morala je podnijeti ostavku.
Reakcije u Hrvatskoj su bile očekivane – masovna je bila zgroženost ovim događajem, ipak smo mi demokratska Europa – Firenza nam je tu na pljucomet od domovine i svi smo prvom prigodom otišli do Galerije firentinske akademije vidjeti Davida, a usput onda otišli i do Uffizija vidjet Botticelijevo Rođenje Venere, jer umjetnost je nama u genima.
I palo je puno komentara o glupim i zatucanim Amerikancima, koji eto, lete u neku retrogradnu stvarnost, u neki mračni splet kršćanskog fundamentalizma u kojem je samo pitanje vremena kad će se i službeno postaviti vječno pitanje o sumLJi u onaj Kopernikov heliocentrični sustav, nakon što je Darwin praktično već stavljen ad acta.
A onda, kako to obično biva u našim krajevima, jedva desetak dana kasnije, u Zadru, gradu koji je na svojem sveučilištu odgojio lijepi broj vrhunskih povjesničara umjetnosti, koji je svojom poviješću i tradicijom zapravo dijelio kulturološki prostor sa samom Firenzom – “uhitilo“ lutku zbog golotinje.
Dobro, nisu je stvarno uhitili, samo su je odnijeli u policijsku stanicu, jer lutke se ne može uhićivati. I opet su se Hrvati smijali, jer vicevi o pandurima koji ne beru osnove, pa oduzimaju lutke koje su tu radi umjetnosti, radi modne revije su sami sebe pisali.
Ali nekako je taj smijeh bio kiseo, jer došla je do glave informacija; prijavio je stvar lokalni svećenik – zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana.
I nije bilo odmah najjasnije je li problem bio u tome što lutka nije bila dovoljno čedno odjevena, ili u samoj činjenici da su lokalne udruge htjele napraviti nešto nalik fešti i događaju dan prije Uskrsa, ali policijska glasnogovornica nije ostavila mjesta sumnji:
“Postupajući po zaprimljenim dojavama, policija je poduzela mjere i radnje iz svoje nadležnosti, a po završetku istih utvrđeno je kako u događaju nisu ostvarena obilježja prekršaja. U odnosu na predmet dojave, policija je u tijeku postupanja uklonila lutku zbog eventualnih daljnjih reakcija građana, a nakon dovršenog kriminalističkog istraživanja, lutka je vraćena odgovornim osobama”, rekla je glasnogovornica PU zadarske Ivana Grbin.
Možda je još uvijek smiješno, ali osmijeh je sve kiseliji, zar ne?
Naime, koliko smo daleko od toga da arbitrarni pojmovi poput vrijeđanja moralnih osjećaja postanu podloga za sve češće policijsko postupanje? I koji su to kriteriji morala? Jer moral je (kaže enciklopedija) sustav nepisanih društvenih normi što određuju način ponašanja u određenoj društvenoj skupini, zajednici, a zasnivaju se na običajima i na općenito prihvaćenim mjerilima vrjednovanja postupaka sa stajališta načela “dobra“ ili “zla“. Moral je povijesno određen, oblikuje se u izravnoj vezi s uvjetima života zajednice, kulturnom tradicijom i religijskim predodžbama.
Nepisanih, kaže sama enciklopedija. A državu nam vode, složit će se većina – duboko nemoralni tipovi, skloni laganju, prijetvornosti, korupciji, a i oko njihovih religioznih osjećaja bi se dalo poprilično raspravljati.
A Hrvati i dalje većinom biraju te nemoralne topove. Dakle, po logici stvari – Hrvati imaju svoj nepisane društvene norme po kojima možete krasti, lagati i varati, ali – ne smijete biti goli.
Pokušavam se našaliti, ali me ne ide.
Jer stvarno me strah gdje će ovo sve skupa odvesti, posebno u svjetlu prijedloga novih odredbi prekršajnog zakona gdje će se za prekršaje protiv javnog reda i mira (još jedan arbitrarni pojam, često usko vezan uz moralne osjećaje građana) moći izreći i zatvorske kazne ili one zbog kojih ćete u dužničko ropstvo ako neki revni policajac odluči da ste pjevali nešto što nije primjereno, ili čak jest primjereno, ali je recimo – preglasno ili na krivom mjestu.
A ako slučajno umjesto vrijeđanja moralnih osjećaja građana uvrijedite policajca ili nedajbože – nekog višeg državnog dužnosnika, tek onda ste nagrabusili (da ne kažem najebali i uvrijedim nekog tankoćutnog već danas) – a stvar je opet arbitrarna, jer nekome možete reći da je debeli prasac, i neće se uvrijediti, a nekome možete reći da je vrlo koherentan u svojem postupanju, riskirate dobiti pendrekom po glavi i zaraditi kaznu.
Stvar bi se mogla dovesti do apsurda u ovom tekstu, ne bi to bio baš nikakav problem, samo da ne živimo u zemlji u kojoj su svi ti apsurdi već viđeni, ovo je ipak duboko kršćanska zemlja kojom uglavnom upravljaju mržnja, laž i licemjerje.
Ali treba paziti i pri pisanju, morate paziti da ostanete u okvirima morala.
I morate dobro paziti da ne budete stvarni kršćani, jer nekoga bi moglo uvrijediti ako kažete da volite njihove neprijatelje, a posebno morate paziti da tom ljubavlju ne povrijedite moralne osjećaje onih kojima je najdraže mrziti.
