Krenimo odmah u zanimljivosti, dok se da pisati.
Prva je da je prvenstvo gotovo. Nije matematički, jeste praktički. Da se ušlo u posljednjih osam kola unutar pet bodova prednosti za Dinamo, nešto se i moglo očekivati, to je značilo da ti treba jedan kiks Dinama više od Hajduka i pobjeda u Splitu. Ovako je to potreba dva puna kiksa više i pobjeda u Splitu, na razini osam utakmica to je praktički nemoguće. Dakle, matematika održava prvenstvo zanimljivim. Kad se na kraju budu svodili računi, moći će se reći da je Ivan Leko najodgovorniji za propuštanje šanse na proljeće, dok će Jakobušić snositi stigmu što je uopće doveo do toga, a Nikoličius što se složio s time. To je jednostavno tako, može Leko biti sjajan trener, može dogodine i donijeti titulu, ali u povijesnim knjigama će ostati da je on režirao ovako loše Hajdukovo proljeće u kojem Dinamo sad već mjesecima nudi priliku.
Drugo se nadovezuje na prvo, Leko je i sinoć bio glavni i odgovorni za poraz. Nije poraz formalno, ali neformalno kao da jeste. Jer nije se Borevković sam stavio na teren. Je, griješio je Awaziem, ali u čitavoj polusezoni ne kao Borevković sinoć. A ni sekunde nije dobio Simić, koji je tehnički najslabiji od halfova, ali istovremeno i najmanje sklon obrambenim greškama. No, istina je da je Leko jučer odlučio ponovno podignuti igru, ići na jači presing prema zadnjoj liniji Istre, to traži tehnički jake halfove, a zato je i pao drugi gol sinoć. Jer, može trener crtati koliko hoće, ukoliko igraš visok presing, a nisi City, u 90 minuta napadač protivnika će dobiti dugu loptu i ići će na dva protivnička halfa. Nekad će to promašiti, nekad, kao sinoć, spektakularno pogoditi.
O pitanju izmjena gotovo da je bespredmetno pričati, to rak rana, sad je evidentno. Pa onda čak i kad igraš s igračem manje i igrači se troše kao na maratonu, napraviš samo tri zamjene, dvije od njih u posljednjih 15 minuta. Ne trebaš imati Pro licencu da znaš da to baš i nije najpametnija stvar kad ti se igrači troše, jer uvijek se trošiš kad imaš u polju čovjeka manje.
Treća stvar je da je Hajduk sinoć odigrao najbolje poluvrijeme pod Lekom, a radi se o drugom u kojem se s igračem manje bilo 35 minuta. Sinoć su svi vidjeli da nije do kvalitete igrača zapravo, destorica su držala u klinču 11 Istrinih, koji su kao ugodno iznenađenje prvenstva. Prešlo se nakon isključenja u neki divlji run and gun nogomet, dojam je da su se gosti u jednom trenutku prepali, čitav teren pretvorio se u izolirana mjesta pijedinačnih duela i tu je Hajduk pokazao da je moćniji. No, stativa, ofsajd i nepreciznost spriječili su promjenu rezultata.
Četvrta zanimljivost su vaginini monolozi na terenu, koje je prema čitaču s usana priredio sudac Ante Čulina. Koji je Livaju nazvao malom pičkom prije nego će mu dati žuti karton kojim gubi pravo igre na Rujevici, među drugim navijačima rado zvanoj Nojevica. Stavimo na stranu da je očigledno pogriješio s kartonom Grgiću, da je imao nekoliko težih pogreašak na obe strane, jasno više protiv Hajduka, stavimo sa strane da ima i povijest lošeg suđenja Hajduku. Nakon ovakvog poteza HNS je na potezu. Zbog dvije stvari, krajnje nedoličnog ponašanja suca, kao i što nije naveo u zapisniku što je govorio. Ponašanje na terenu gdje te više kamera prati doveo je HNS u poziciju da prvi put mora pokazati koliko je jaka ili slaba sudačka organizacija, u kojoj Čulina visoko kotira zbog raznoraznih stvari.
Peta zanimljovst je da za četiri dana slijedi utakmica Kupa. Koja je najvažniji susret u posljednjih deset mjeseci zbog više stvari. I određivati će više sudbina svojim tijekom i krajom. No, ostavimo to za neki pregled u četvrtak sljedećeg tjedna. Samo eto navedimo, važnost koncentrirana na jednom mjestu.
Šesto, sad već gotovo pa suvišno: Benrahou i pogotovo Pukstas ogroman su kapital Hajduka. Mislim da se za Francuza sjevernoafričkih korijena već sad može reći da nije bilo promašeno dovođenje, dok Amerikanac litavskog podrijetla iz kola u kolo dokazuje da je najveći vezni talent u tko zna koliko godina. I onako čisto navijački, teško je da uz njihovu ovakvu igru i Livaju ove godine nismo iskoristili prilike koje su se ukazivale.
Sedmo je problematika Hajdukovih navijača, koji su nerealniji od većine drugih, koji pak sami po sebi nisu realne osobe. Pa se onda sinoć moglo čuti i zanovijetanje na zalaganje ekipe. Što je kompletni promašaj i sljepoća da se vidi što se događalo na terenu. Jer stvarno se za zalaganje nema što reći, ljudi su s igračem manje pretrčali čudo, još mi je u glavi onaj trk Mikanovića pred sam kraj, kad se u našem kaznenom prostoru činilo da odlučuje hoće li uklizati ili samo umrijeti od umora. Grintati na zalaganje je samo pokazatelj nekih drugih frsutracija, ali nisu igrači zbog tih navijačkih frustracija zaslužili te kritike, kakav god rezultat na kraju bio.
Osmo je da se nekad bolje roditi bez neke stvari nego bez sreće. Istra je oba gola zabila od okvira, igrači su pucali kontra nogom, koju Hujber inače koristi samo za penjanje po stepenicama. Kakava mu je inače lijeva noga vidjelo se u drugom dijelu kad je 14-15 metara malo iskosa šut poslao u aut. Al’ jebiga, dva su ušla. U isto vrijeme, kad golman Majkić napravi pogrešku i pusti loptu kroz noge nakon slabog Krovinovićevog udarca, on je ipak stigne zaustaviti pred gol-crtom. Dakle, nogomet je sport koji vjerojatno najviše uključuje i element sreće u krajnjem rezultatu, a sinoć ni toga ne bi bilo. Bolji je bio na kraju Hajduk, zaslužio je prolaz, ali tako to nekad bude. Nije na startu prvenstva Varaždin zaslužio poraz od Bilih, pa je svejedno bilo 0:2. Navijači u Engleskoj koji ne vole Man Utd kazali bi i da je od imanje sreće još bolje imanje sudaca, ali to je za neke druge priče…
