Hajdukovi navijači konstantno pjevaju onaj stih o netraženju pobjeda, već samo srca hajdučkog, pa iako se ponekad i ne drže tog narativa, pa se znaju istresti na momčadi i nakon poraza u kojima su doista ostavili srce na terenu, polako se to ipak mijenja.
Za početak, zato što se doista teško sjetiti recentne utakmice u kojima se momčadi mogao zamjeriti pristup. Ali s druge strane, deset i više godina mantre o drugačijem klubu polako dolazi na naplatu.
Naime, već polako odrasta generacija koja se i ne sjeća kluba koji nije bio u rukama svojih članova, i njima je ta bezrezervna podrška dokle god vide srce na terenu nešto sasvim normalno.
Jučerašnja utakmica, u kojoj je Hajduk nakon poluvremena gubio, gdje su neki igrači nekoliko puta kardinalno pogriješili, a nismo čuli niti jedan jedini zvižduk, nego dapače, čak i bučni aplauz podrške nakon nekih pogrešaka, je bila doista melem na stare rane.
Kako utakmicu gledam s istoka, naravno da su komentari u poluvremenu bili svakakvi, u zraku se pojavio strah od Hajdukovog beskrajnog dana, ali jedan gospodin pored mene je sve prekinuo izjavom – ljudi smirite se, dobivamo ovo 7-1.
I moram priznati da sam, iako malo iznenađen njegovom hrabrom izjavom, još više bio iznenađen svojom vjerom u slično.
Jer ovaj Hajduk je doista drugačiji od onih koje smo gledali prethodnih godina. Za početak je nogometno kvalitetniji, ali jednostavno ovi momci ulijevaju povjerenje svojim stavom.
I doista, da je Marko Livaja iskoristio još one dvije vrlo izgledne prigode, gospodin pored mene bi pogodio rezultat, ali to je najmanje važno.
Ovaj Hajduk ne gubi vrijeme na stvari na koje ne može utjecati, kriterij notornih HNS-ovih sudaca je jedna od tih stvari, i krasno mi je bilo vidjeti kako nakon nekoliko nedosuđenih žutih kartona za goste pri prekršajima za koje su momci u bijelom promptno požutjeli, nitko nije gubio vrijeme na to, nego odmah uputio loptu natrag u igru.
A igra je bila dobra, toliko dobra da nakon utakmice koja je završila s pet postignutih golova kao sitan problem možemo navesti – nedostatak konkretnije završnice. Uz već poslovičan problem branjenja tranzicije, ali s ovako ofanzivno postavljenom momčadi to i nije čudno.
Za kraj riječ dvije i o mojoj omiljenoj temi – medijskom tretmanu Hajduka.
Iako je još prije ljeta najavljeno kako će ovo biti drugačiji prijelazni rok od onih koje smo navikli što se Hajduka tiče i da se neće prodavati da bi se prodalo i da se neće dovoditi samo da bi se dovelo – tjednima čitamo i slušamo o šokovima i problemima.
I dojam je da je činjenica da se Biuk nije prodao dočekana sa skepsom, kao od čega će se živjeti. S druge strane, još je jači dojam da je Hajdukov dragulj recimo prodan za sedam ili osam milijuna nečega, narativ bi bio – prodajete dragulje ispod cijene.
A da je prodan za recimo dvostruko više, komentar bi vjerojatno bio – eto, igrača od petnaest milijuna eura prodajete, samo vam je do zarade, a igrat će vam neki polovni stranci.
Nemam uvid u Hajdukove financije, ono što znamo je da se ne pliva u parama, ali to je briga ljudi koji vode klub. I postoje načini da se novac za funkcioniranje kluba osigura, stvar je sposobnosti i znanja.
Ono što veseli je da znamo da je Hajduk tu i da je konkurentan.
A kad na utakmicu protiv Slaven Belupa u nedjelju kasno navečer, večer prije prvog dana škole dođe petnaestak tisuća ljudi, znamo da se možemo veseliti i sljedećim utakmicama, jer vratio nam se Hajduk i vratila se publika Hajduku.
I uživajmo u tome, ta emocija je ono zbog čega je Hajduk to što jest.
