Ne znam zašto, ali razvedrila me jako ova priča s novim fan shopom, ovime u Makarskoj, prvim van Splita. Sjetit ćemo se mi malo stariji pratitelji kluba kako je tamo još 2014. godine pokušavano kroz suradnju s Jugom u Dubrovniku prodavati klupske drangulije i dresove, ali em to nije bio pravi fan shop, em je predsjednik Juga u to vrijeme bio težak na lovi, nije se moglo zaraditi puno od njega. A na koncu, ponuda opreme u to doba bila je zapravo loša i nedostatna.
Stoga je ovo u Makarskoj prvi pravi baš Hajdukov fan shop van Splita i to me veseli zbog više stvari. Prva je da su baš u Makarskoj ga otvorili, na tom području radi nekoliko zbilja vrhunskih DPH-ova, od samih Makarana preko Podgorana pa do ekipe iz Tučepi. Ajd, ovi zadnji za pokoru i moraju biti dobri prema klubu, da se našalimo malo. Kad se sve zbroji, stvarno dobar potez otvoriti baš tu dućan.
Druga je stvar zašto mi je ovo super malo više filozofska, nazovimo je tako. Jer u mojoj glavi Hajduk je motor svega ovog južno od svetog Roka, evo pitam vas zar nije tako? Zar u čitavoj Dalmaciji bar par dana nije bilo ka u snu nakon uzimanja kupa? Inflacija roka iza vrata, čuju se tutnjevi financijske krize, na dometu dronova ratuju trenutna i bivša nuklearna sila, gorivo postaje skuplje od droge, a zapravo svakog prosječnog stanovnika Dalmacije je tih dana bolio đon za probleme i svijeta i naroda. Bilo je dobro.
I tako mislim da će svi ovi poslovi koje Hajduk odrađuje po Dalmaciji donijeti neki novi prosperitet, pokrenit će ljude, nešto će se vrtiti, ako Hajduk poteže, ne možemo ni mi stati. Nek je gorivo 11 eura litra, napravit ćemo rikšu na solarni pogon. Vrućine i sunca bar imamo. Hajduk je pogonsko gorivo svih nas.
Je, možda naivno malo, možda preidealistično, ali stvarno vjerujem u simbole. A ako simbol Dalmacije pokazuje da se može, onda se može. Onda će se naši ljudi vraćati tu, to mi je nekako najlipše, dodatno pokazuje da se ipak kreće. Stoga, da ne duljim, otvaranje dućana vidim samo kao prvi korak u bolje sutra. I Hajduka i nas. Hajduk oživljava Dalmaciju. Bit će dobro.
xxxxxx
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
U drugom dijelu revijalno, malo da se osvrnem na pokušaj Dvanaestog da gasi moju euforiju svojom kuknjavom. Kao što vidite, prije toga sam nabacio malo Tina Ujevića, “Svakidašnja jadikovka“, da pročitate nešto veselije od žalopojki Dvanaestog. Nije on loš momak, samo kad postoji natruha mogućnosti da sve bude dobro, on uključi preventivni pesimizam, postane reinkarnacija Žalosne Sove, da nekog drugog ne spominjem, i onda kuka toliko da Ujević postane vesela ska pjesmica. Treba se opustiti malo. Bit će dobro.
